Belomanastirska Mirovna grupa ‘Oaza’ provodi projekt nazvan ‘Prevencija socijalne isključenosti starijih osoba u Baranji’, koji financira Ministarstvo dugačkog imena: za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Pored ostalih, na tom projektu radi i fizioterapeutkinja Antonija Papak, porijeklom Dalmatinka, koja živi baranjskom Karancu. Ona trenutno obilazi devet baka s područja Grada Belog Manastira i pruža im besplatne fizioterapeutske usluge, te triput nedjeljno u belomanastirskom Društvenom centru vodi, također besplatnu, medicinsku gimnastiku za žene stariju od 60 godina. Osim toga, dvaput mjesečno organizira druženje starijih osoba kako bi se bar malo umanjila socijalna isključenost starijih Baranjaca.
Tim povodom nedavno je organizirala druženje kod bake Marice Smolčić u Belom Manastiru. U posjet su joj došli djeda Savo i baka Serafina Stojanović, koju prijatelji zovu Saranfilja.
Baka Marica, djeda Savo i baka Saranfilja dobri su prijatelji i komšije. Dok se kava kuhala, počele su i priče. Baka Marica se prisjetila kako je nekada radila u beljskoj Mesnoj industriji u Mecama, koje više nema, te kako joj posao nije bio lagan. Toga se sjetila dok je stajala za štednjakom i čekala da kava uzavri. Kaže kako danas jedva i to uspijeva izdržati od bolova u nogama, koji su posljedica teškog posla u mladosti.
Dok su bili mladi, stalno su bili zaokupljeni svakojakim obavezama, na primjer gradnjom kuće i podizanjem djece, pa za druženja nisu imali vremena. Zato se sada, pod stare dane, redovito posjećuju te piju jutarnju ili popodnevnu kavu. Sad im druženja i pričanja nikad dosta. Žao im je što danas mladi iz Baranje odlaze u svijet trbuhom za kruhom pa o mnogim starima nema tko voditi brigu. Oni ipak nisu u takvoj (ne)prilici: iako su baki Marici umrli i muž i sin, njezin drugi sin živi u Belom Manastiru, dok Savo i Saranfilja imaju dvije kćeri, koje žive u Baranji.
Djed Savo je zabavan čovjek. Iako ima blizu 90 godina, nikada ne kuka i ne žali se, već priča viceve i nasmijava sve sa kojima je u društvu. Tako je bilo i ovaj put. Pričajući viceve dobro je zabavio svoju Saranfilju, ali i susjedu Maricu. Najljepše je, kako kaže, u ženskom društvu. Kad se kava popila i kad su se dobrano napripovijedali, došlo je vrijeme za rastanak, a fizioterapeutkinja Antonija obećala im je razviti fotografije s njihovog druženja. Oni nemaju mobitele i kompjutere, pa slike kasnije mogu gledati samo na papiru, a svako dobro druženje - pa tako i ovo - treba ostati zabilježeno i to ne samo u sjećanju.
