Mirovna grupa ‘Oaza’ iz Belog Manastira naizmjenično svaki mjesec organizuje druženje svojih volonterki sa štićenicima oba doma za starije i nemoćne: državnog (kojega Belomanastirci obično zovu Starački dom) i privatnog. Tako je bilo i posljednjeg junskog četvrtka, kad je druženje održano od 10 do 11 sati u Domu za starije i nemoćne osobe ‘Baranjsko sunce’, a u sklopu projekta ‘Prevencija socijalne isključenosti starijih osoba u Baranji’. Na druženju su bile ‘Oazine’ aktivistice Jelena Opačić-Matijević i Stela Fabijan te ‘Oazine’ volonterke Donka Dvornić, Dušanka M. Hodap i Mara Bodlović.
Toga dana domski štićenici čekali su ‘Oazine’ volonterke ‘kao ozebli sunce’. Vani je, naime, bila kiša, pravo nevrijeme, a oni su međusobno već ispričali sve priče. Još s vrata volonterke su se počele dovikivali s njima. Štićenici su ih zvali da dođu sjesti s njima, kao da su se bojali da neće ući u domski dnevni boravak. A ekipa je bila standardna: jedan je stol bio za igru ‘čovječe, ne ljuti se’, za kojim je protivnicu čeka najmlađa domska štićenica Violeta, zvana Vikica, a u foteljama oko niskog stolića bio je spreman svojevrsni kružok raspoložen za ugodne razgovore. Prvo su se pretresle novosti, a onda je volonterka Mara čula da bakice spominju glavnog domskog zabavljača Tonija, koji je nekad radio u osječkoj ‘Keksari’, a danas živi u tom Domu. Kakvog li iznenađenja! I ona je nekad davno bila zaposlenica ‘Keksare’ i s njom je radio šarmer i zabavljač Tončika. Da nije to ista osoba?
Društvo je zamolilo dežurnu medicinsku sestru da ode do Tonija, koji se odmarao u svojoj sobi, i pozove ga da im se pridruži. I stvarno: Toni i Tončika jedna je te ista osoba i bivši radni kolega ‘Oazine’ volonterke Mare iz Belog Manastira. Život stvarno piše čudne priče! Tko bi rekao da će se njih dvoje ponovo sresti nakon tridesetak godina u potpuno drugačijim okolnostima.
