Na krajnjem istoku Hrvatske, gdje se gotovo dodiruju međudržavne granice, u središtu baranjskog gradića nalazi se jedan korzo, dojmljive dužine i širine, a koji bi, kako smo naknadno pomislili, mogao ispričati priču o onima koji su njime prošli, kao i onima koji i danas prolaze tim svojevrsnim gradskim izlogom. Njegovu veličinu zapravo ističemo da bismo iskazali i pripadajuću krajnost: kako to da na tako velikom korzu gotovo da nema ljudi? Recimo, za prošlih vremena u tom su se izlogu korza bez iznimke ogledali staleži, klase i narodi, a danas se zamalo ne ogleda nitko, baš zato što je ljudi sve manje, pa tek rijetki protrče njime ususret zimi. Takav je dakle korzo u Belom Manastiru, pa ćemo i mi ranim jutrom njime protrčati.

Odande do gradske pijace na kojoj malobrojni građani oko banaka huču u dlanove pa ih trljaju: kada pitamo za poznatu tvornicu koja je u novije vrijeme otvorena na obodu grada, tek toliko da započnemo bilo kakav razgovor, muškarci pokraj štanda nezainteresirano kažu: ''Ne znamo, morate pitati nekog iz Belog Manastira. Mi smo Slavonci."

- Dobro, a gdje onda stanuju Baranjci? - naše pitanje ostaje bez odgovora.

Slaba je pijačna srijeda, skreće nam pažnju jedna prodavačica.

- Evo imam prekrasnu turšiju, a nitko za nju nije ni pitao - pojašnjava.

Kao što nitko ne pita ni za jedno krhko mače, sklupčano na dekici na stoličici pokraj nje.

- Trebate macu? Ne mogu da je nosim kući jer imam mačora, plašim se reakcije - sliježe ona ramenima.

Kako je činjenica iseljavanja opći problem na istoku Hrvatske, to znači da su nečija deca otišla, u velikoj većini hrvatska, a kako je u ljudskoj prirodi potreba za druženjem i socijalnim kontaktom, to je na neki način zbližilo Srbe i Hrvate – kaže Zoran Popović

U bivšoj državi govorilo se da je Vojvodina duša, a Baranja srce Jugoslavije. Sve pruge vodile su do malenih mjesta na čijim su stanicama nadzornici odmahivali palicama, usmjeravajući vlakove koji su ondje pristizali bez voznog reda u općine Petlovac, Kozarac, Čeminac, a s njima i nove doseljenike. Baranja je bila bogata, govore njezini stanovnici, a i danas im se pritom čuje žaljenje u glasu. Nakon rata u devedesetima, koji je opustošio ekonomiju, a samim time i pruge, jedni su odlazili, drugi se vraćali, treći se doseljavali, i tako ukrug.

Baranja, kao i ostatak istoka Slavonije već duže odmahuje svojim iseljenicima u suprotnom smjeru – prema Irskoj, Njemačkoj, Engleskoj i drugim zemljama. Nitko se ovdje ne zavarava da politika tome nije kumovala.

Dogovorili smo susret sa Zoranom Popovićem, novinarom lokalne radijske stanice Banska Kosa, koji dobro poznaje gradske (ne)prilike. Zato u miru starinskog kafića, koji se ne zove slučajno Putnik, slušamo o tome kako je najveći val iseljavanja ipak prošao, premda se dogodi da se netko i vrati, ali se takvi zasad mogu izbrojiti na prste jedne ruke.

- Svojevremeno ste iz Osijeka svakoga dana imali po četiri autobusne linije koje su odlazile za Irsku, Njemačku i drugdje. No kako je činjenica iseljavanja opći problem na istoku Hrvatske, to znači da su nečija deca otišla, u velikoj većini hrvatska, dakle ona pripadnika većinskog naroda, i kako je u ljudskoj prirodi potreba za druženjem i socijalnim kontaktom, to je na neki način zbližilo Srbe i Hrvate. Jer ako su spletom okolnosti Srbi vaše prve komšije ili obrnuto, okrenut ćete se jedni drugima i ta vas činjenica zbližava. Rat je razdvojio, a iseljavanje zbližilo ljude - ističe Popović.

Ta tvrdnja nekome može zvučati kontradiktorno, tim više što, prema riječima našeg sugovornika, suradnja između, primjerice srpskih i hrvatskih kulturnih organizacija, doslovce ne postoji. Jer Hrvati, ističe Popović, imaju svoje manifestacije, a Srbi imaju svoje, s obzirom na to da su zajedničke manifestacije koje su uključivale manjine na području grada u međuvremenu ugašene.

- Prva od takvih manifestacija bila je "Različitost je bogatstvo", koja je u kontinuitetu održavana do pojave koronavirusa 2020. kada je ugašena i nije ponovno pokrenuta. Druga je Etnološki centar baranjske baštine, čija je izgradnja iznosila gotovo dva miliona eura EU sredstava. Vidite, prvih pet godina sve manifestacije u tom Centru nisu se smele naplaćivati i u njima su morale, zbog ugovora, biti zastupljene sve nacionalne manjine. U tih prvih pet godina postojao je ondje hrvatski ugao, mađarski ugao, srpski ugao itd. Nakon isteka tih pet godina, izvesni direktor belomanastirskog Kulturnog centra, dakle jedne kulturne manifestacije, praktički je ugasio srpski deo, tako da u tom Etnološkom centru nemate ništa što je vezano za Srbe na ovom području na kojemu oni svakako ne obitavaju od jučer - opisuje problem Popović.

Nikola Opačić iz Udruženja antifašista Belog Manastira (Foto: Sandro Lendler)

Trebalo je imati hrabrosti ostati nakon rata i dočekati kraj mirne reintegracije u Belom Manastiru, smatra Popović. Grad je u posljednjem desetljeću izgubio dvije hiljade Srba, kojih je sada najviše između 2.500 i 2.800, nastavlja on.

- Neki su otišli i zasigurno jer su imali putra na glavi. Smatram da svatko mora odgovarati za svoje postupke, bez obzira na to odakle dolazi. Riječ je o dakle oko 20 posto manje pripadnika srpske zajednice u zadnjih deset godina. U svim kombinacijama mi smo nažalost još uvek u tranziciji - kaže Popović.

Tranzicija je na belomanastirskim ulicama prije svega vidljiva u njihovoj prostodušnosti, čak i u otpalom lišću, koje šutke čiste komunalci, ali i građani. Zatim u razmišljanjima stanovnika. Jedan od njih, na kojeg smo nabasali, vrlo mirnog držanja i pomalo boemskog izgleda, laganim korakom i sa štapom u ruci zaputio se u šetnju, pa dokle stigne, na pitanje kako živi, odgovara nam vrlo tiho.

- Što ću vam reći, težak je život. Ja se sjećam mladosti i da mi je bilo ljepše nego danas. Slušaj, ovo ne ide na ništa. Korupcija, lopovluk - dodaje još tiše.

To je i antifašistički kraj. Slavna je i poznata Batinska bitka od koje je prošlo 79 godina, koliko je prošlo i od oslobođenja Baranje. Nećemo ulaziti u detalje, no spomenimo da je riječ o jednoj od najvećih bitaka na jugoistoku Europe u kojoj su sudjelovale i Crvena armija i Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije. Nikoli Opačiću, kojeg smo doslovce susreli na kapiji dvorišta, teče peti mandat jer je ukupno sedamnaest godina predsjednik Udruženja antifašističkih boraca i antifašista Belog Manastira. Grad za njih, kako kaže, nema puno razumijevanja, pa ne pomaže u njegovanju antifašističke baštine tog kraja. Zato podatak da je udruga za svoje aktivnosti za ovu godinu od Grada dobila pomoć od čak 265 eura u najmanju ruku zvuči podcjenjivački.

Ljubav je konstanta sve dok ne naiđu materijalni problemi, znakovito će Stojanović. Drugim riječima, stranka na vlasti uvijek ima dovoljno novca da održava mir. Svaka od nacionalnih zajednica dobije iznos s kojim može i mora biti zadovoljna i problema nema

- Iduće godine planiramo masovnije obilježiti 80. godišnjicu Batinske bitke, tako da bismo poslali poziv i predsjedniku Republike. Također planiramo stručni skup i izložbu o tome, najvjerojatnije u Srpskoj kući - najavljuje Opačić, inače bivši radnik industrije Belje.

Potom se vraćamo na korzo gdje se otkriva zgrada kolokvijalnog naziva "Ljepotica". U njoj su danas smještene državne institucije i stranačke prostorije. S druge je strane takozvani "Kanarinac". Niti prva zgrada odiše sjajem, niti je potonja pijevna. Sklanjamo se u jedini kafić koji na korzu radi, patina interijera iz osamdesetih godina je privlačna. Za šankom nas poslužuje Predrag Stojanović, dogradonačelnik u čak tri mandata, od kojih je zadnji završio 2021. godine i bivši predsjednik Vijeća srpske nacionalne zajednice u dva mandata. Danas je u penziji, pere čaše i toči rakiju, otvara pivo za nekoliko stalnih gostiju, čiji pogledi se okreću prema pločniku korza.

Šanker i bivši političar Stojanović priča nam kako su mlađi ljudi otišli tamo gdje ima posla. Ostali su oni koji imaju neka primanja, socijalnu pomoć, penziju ili neki drugi oblik zarade ili neće da rade ili ne znaju ništa da rade, govori on. Jačih firmi ovdje više nema, počevši od čuvenog Belja. U njegovoj je kafani prometno prijepodne, dodaje, a kasnije nastupa pustoš, kraj priče.

A onda dvojici koje smo odmah zamijetili za šankom zasvijetle oči kad pred njih stigne nova runda.

- Još imam ožiljak na vratu - govori jedan.

- Ugriz - pokazuje prstom i zagonetno se nasmije.

Taj nam se predstavio kao Baica, a zapravo se zove Mirko, Slavonac. Njegov pajdaš predstavio nam se kao Georgije, a zapravo se zove Đuro, Baranjac. On otpije i namjesti se za fotografiju.

- Šefe, jel može Duletu jedan pola-pola? - naruči netko sa strane.

U zadnjih dvadeset godina, govori nam vlasnik lokala, nabolje se promijenila samo komunalna infrastruktura, bolji je, ističe, samo komunalni standard grada.

- A ljudi, kako se oni ophode jedni prema drugima u multietničkoj zajednici? - pitamo.

- Socijalizacija, šta je to? Tko to više kome objašnjava i što to znači uopšte, to ne postoji - mirno će Stojanović.

- Ne postoji? - priželjkujemo odgovor.

- Ljubav je konstanta sve dok ne naiđu materijalni problemi - znakovito će Stojanović.

Drugim riječima, stranka na vlasti uvijek ima dovoljno novca da održava mir. Svaka od nacionalnih zajednica dobije iznos s kojim može i mora biti zadovoljna i problema nema.

Predrag Stojanović na korzu ispred kafića (Foto: Sandro Lendler)

Sve smo uvjereniji da su čvrste veze među različitim etničkim zajednicama u Baranji ipak samo stvar lijepih želja. Napuštajući lokal prisjetili smo se teksta s kraja 1990-ih iz Feral Tribunea u kojem se pisalo o Belom Manastiru kao o gradu u kojemu cvatu "zabranjene ljubavi i međuetničke podjele". Grad "zabranjenih ljubavi" između onih koji su ovdje ostali za vrijeme rata i onih koji su se vratili nakon mirne reintegracije.

- To je zaista tih godina i bilo tako. Bio je to period u kojem se nitko od nas koji smo tada živjeli u Belom Manastiru nije snašao i sve je bilo novo, i na mnoge stvari nismo računali u životu i bilo je teško prilagoditi se. Ali to se izgubilo. Ne mogu reći da i dalje katkad nema diskriminacije, ali i to se gubi. Nema da netko neće nekog pozdraviti, ljudi surađuju koliko se mora - reći će nam nešto kasnije Sandra Kušenić, direktorica Mirovne grupe Oaza, koja je osnovana u maju 1998. godine kao jedan od ogranaka Centra za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka.

Dug je popis radnih zadataka današnje Oaze u kojoj su zaposlene četiri žene. Zatekli smo se usred burze odjeće i obuće, donirane robe, koja bi mogla koristiti siromašnijim građanima. U sklopu projekta dnevnog boravka organiziraju radionice za starije sobe, a dolaze im uglavnom žene iz samačkih domaćinstava. Puno je takvih samačkih domaćinstava u gradu, kažu nam. Oaza je i članica Ženske mreže Hrvatske. Imali su i dvije akcije mirnih prosvjeda, kojima se u Hrvatskoj osvještava problem femicida. A mladi?

- Mislim da nije više toliko izražen iseljenički val. Sve manje čujem da netko odlazi, čujem već i da se netko vraća - kaže Sandra Kušenić.

- Moji svjetonazori su drugačiji od mnogih i meni je sasvim u redu život ovdje, a svoje potrebe usklađujem s mogućnostima. A to masa ljudi nije spremna danas da uradi. Svoje dvoje djece mogu još uvijek slobodno pustiti na ulicu, da se i noću vraćaju s treninga i da ne misle da će ih netko dočekati iza ćoška. E, meni je ta vrsta mira potrebna - govori Kušenić.

- A što onda nije dobro? - pitamo.

- Nedostatak radnih mjesta i posla, čak ne toliko za mlade koliko za generaciju srednjih godina. Mlade do 29 godina svi vole zaposliti, ili starije kroz projekat Zaželi, recimo žene iznad 50 godina, a što je s onima koji su između? Nikoga ne zabrinjava generacija srednjih godina koji bi radili i živjeli i zaradili za neku mirovinu - zaključuje ona.

Oazini susjedi članovi su udruge Romski nacionalni forum. Prema zadnjem popisu na području grada Belog Manastira bila je 301 osoba romske nacionalnosti. No u njihovom popisu je 350 Roma. Tako barem kaže Branko Petrović, predsjednik udruge i Vijeća romske nacionalne manjine Osječko-baranjske županije.

- Da li se ti ljudi možda nisu izjašnjavali kao Romi, to ne znamo - ukratko objašnjava Petrović spomenutu disproporciju.

I Romi su zadnjih godina otišli trbuhom za kruhom: Austrija, Njemačka... Petrović kaže da ih ima po svim kontinentima.

- Što se tiče same romske zajednice, mogu pohvaliti gradsku upravu jer nemamo problema kao primjerice u Međimurju. Jeste da postoji i doza netrpeljivosti, ali moramo znati da ni za vrijeme rata Romi nisu odlazili odavde. Možda je taj zametak pomalo odonda ostao - govori Petrović.

Sandra Kušenić, direktorica Mirovne grupe Oaza (Foto: Sandro Lendler)

Najveći problem je zapošljavanje pripadnika romske manjine. Petrović iznosi podatak da je u javnim radovima na području grada trenutačno zaposleno 27 Roma, no to nije dovoljno. Ističe i problem droge kod mladih u romskoj zajednici, zato će ubuduće nastojati organizirati radionice i edukacije na tu temu.

Romskom zajednicom posebno se bavi Projekt građanske demokratske inicijative, koji je započeo s radom u proljeće 1999., a orijentirani su na Baranju i istok Hrvatske. Predsjednica te inicijative i socijalna radnica Mirela Alagić kaže nam da pružaju podršku uglavnom i najčešće marginaliziranim skupinama. U zadnje vrijeme to su pripadnici manjina, posebno romske, ali i djeca i mladi iz udomiteljskih obitelji i oni koji su izašli iz te "alternativne" skrbi.

- Zašto baš Romi? Zato što su od našeg osnutka predstavnici romske nacionalne manjine često bili orijentirani prema nama, pa smo dijelili i radni prostor. Organizirali smo predškolu za romsku djecu, također u naseljima Jagodnjaku, Torjancima i Dardi, (gdje živi najveći broj Roma u Baranji, op. a.). U odnosu na obrazovnu strukturu pripadnici romske nacionalne manjine zapošljavaju se uglavnom u javnim radovima jer doista nemaju škole, premda ima poslova koji se mogu raditi i bez određenog stručnog obrazovanja. Tuže se dakle nama da su zakinuti za određena prava jer im nedostaju mnoge informacije - govori Alagić.

Najveći broj Roma, nastavlja, prima zajamčenu minimalnu naknadu, premda im Zakon o socijalnoj skrbi ne ide na ruku, jer ako se zaposle na šest, sedam, deset ili mjesec dana, ukida im se naknada. Manjkavo je i područje zapošljavanja – primjerice firma koja se bavi branjem jabuka u Baranji preko Inicijative šalje obavijest o potrebi za radnicima, ali se oni neće javiti za posao jer će zbog toga privremenog rada izgubiti zajamčenu pomoć u kontinuitetu. Ali ako rade u javnim radovima na nju ipak imaju pravo.

- Ima li puno udomiteljske djece na području Belog Manastira? - pitamo.

- Na razini Baranje preko šezdesetero djece. S njima radimo individualne radionice, psihosocijalno savjetovanje, vodimo djecu na ljetovanje, imamo stambenu zajednicu za mlade koji izlaze iz udomiteljske obitelji, a nemaju kamo - kaže Mirela Alagić.

Zatim se vraćamo na multietničke priče. Bilo je dosta nacionalnih tenzija nakon rata, domeće naša sugovornica, ali se nije dogodila situacija kao što je u Vukovaru, u smislu odvojenih razreda i kafića. Premda se u školama u Belom Manastiru odvijala jedno vrijeme nastava po modelu C, za nju u novije vrijeme, kako kaže, roditelji više nisu bili zainteresirani.

Odlascima mladih, ali i čitavih obitelji iz Belog Manastira i Baranje u neke druge države i gradove, Alagić je neposredno svjedočila. Oni koji su avionima odlazili iz Zagreba i Budimpešte prema Engleskoj i Irskoj printali su putne karte u prostorijama Građanske demokratske inicijative. Onda je došlo vrijeme autobusnih migracija u Njemačku. Ali dok razgovaramo jedne srijede u studenom, ona iznosi podatak da je u gradu ove godine rođeno 52 djece.

Jednako tako, napominje da više nitko ne šeće korzom ni u Osijeku, pa nije čudo da toga nema ni u Belom Manastiru.