Da će Dubravka Ugrešić svoj izložbeni upliv u likovnu umjetnost ostvariti putem jezika, odnosno slova i riječi, moglo se predvidjeti. Ono što se nije moglo predvidjeti jest da je do cijelog dijakronijski i kvantitativno pozamašnog, a sadržajno i izvedbeno nepretencioznog pothvata, izvedenog u gotovo minijaturnom mjerilu i uz pomoć najjednostavnijih, elementarnih materijala poput olovke i papira, dovela jedna slučajnost. Naime, međunarodno cijenjena i nagrađivana književnica na samom početku višegodišnjeg krvavog raspada Jugoslavije slučajno je došla do jedne školske početnice.
U naredna tri desetljeća Ugrešić je prikupila veći broj slovarica iz različitih razdoblja i područja – od početnice s kraja 19. stoljeća do one objavljene 1991., od jugoslavenske početnice s kraja 1950-ih pa do sovjetskog bukvara iz 1960-ih. Gotovo dva desetljeća nakon što je u njezine ruke stigla inicijalna početnica, godine 2009. Ugrešić je na početnicama počela izvoditi intervencije – sitne, jednostavne crtalačke geste, stvarajući od otisnutih ilustracija kolaže sastavljene od crteža, piktograma i riječi, teksta. "Presvlačeći" originalne ilustracije slojem prozirnog paus-papira na kojem izvodi grafičke intervencije, autorica se poigrava potvrđivanjem, dodavanjem i mijenjanjem značenja, pa paus-papir preuzima ulogu svojevrsnog dodanog, konotativnog značenja. Figure iz početnica, sada izolirane na pausu, pridružene nekim posve novim, neočekivanim kontekstima ili multiplicirane u uniformnu grupu, u kolektiv, lišene su harmoničnih odnosa i postavljene u osamljene, katkad duhovite, a katkad prijeteće situacije.
Serija od tridesetak kolaža dio je autoričina neformalnog projekta posvećenog početnicama, koji je svoje iteracije prethodno doživio u nekoliko tekstova, javnom govoru i na skupnoj izložbi "Plameni pozdravi" održanoj 2015. u Muzeju Jugoslavije u Beogradu. No veću samostalnu izložbu baziranu isključivo na tom materijalu Ugrešić je priredila u okviru programa Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture. Izložba otvorena lani krajem veljače u riječkoj Galeriji Filodrammatica, dopunjena serijom malih drvenih kutijica, nalik trodimenzionalnim slikama u kojima su smještene scene i situacije poznate iz početnica, trenutno je ugošćena u Zagrebu.
Budući da je program riječkog EPK-a u startu bio zamišljen kao upiranje pogleda u (lokalnu i europsku) budućnost, a s druge kao reminiscencija na nasljeđa bliže i dalje prošlosti, ne čudi da je socijalistički dio povijesti u programu zauzimao istaknuto mjesto i da se "Crvena škola" Dubravke Ugrešić ovdje dobro uklopila i smjestila, negdje između nostalgične geste i poticaja na promišljanje sadašnjeg realiteta. Jer, kako će i sama autorica istaknuti: "Početnica nije nevino štivo, iz pažljivoga čitanja može se mnogošto iščitati." Komparativnim impulsom pristupajući prikupljenim početnicama, otkrila je kako se imena likova, države, narativi, pa i čitav vrijednosni obzor mijenjaju zajedno s novim političko-ekonomskim kontekstom.
A da jezik nije nevin, da može biti moćan ideološki alat i efikasno oružje za postizanje mržnje, nesumnjivo jako dobro zna književnica koja je kao jedna od "vještica iz Rija" početkom 1990-ih bila prisiljena pobjeći iz Hrvatske. Možda i najspretnije objašnjenje ovoga projekta, ali i svojevrsnu "uputu za čitanje", naći ćemo u njezinim riječima iz razgovora s Anom Adamović povodom izložbe "Plameni pozdravi": "Interes za određeno razdoblje može se pojaviti kada to razdoblje nije pravilno 'pokopano', i upravo se to dogodilo s Jugoslavijom: nove vlasti nisu dale ljudima vremena da tuguju zbog toga što odlaze iz stare kuće, da se vesele što odlaze, da pokupe svoje stvari i da odluče što ponijeti sa sobom. Sve je bilo brutalno i kriminalno, i to traje sve do danas."
