U ‘Leksikonu Ličana’ koji je objavljen prošle godine biografija Mile Budaka jedna je od najopsežnijih. Na dvije i pol stranice zgusnutoga teksta opisuju se njegov ratni put i književna ostavština. Jedna petina posvećena je političkom djelovanju, od čega svega tri rečenice razdoblju Nezavisne Države Hrvatske, dok se ostatak odnosi na teoretiziranje o umjetničkom opusu. Nigdje se ne navodi da je Budak potpisivao rasne zakone, ali se zato u detalje objašnjava kako je pisao fikciju. Na literarnom polju proizvodio je ‘instinktivni moral’ po kojem se ‘i ubojstvo može doživjeti kao pozitivan etički čin ako je nakana u skladu s obranom patrijarhalnoga obiteljskog, iskonskog ognjišta kao simbola postojanja i kolektivnog identiteta’. Književniku Budaku je dakle ‘nakana pokazati težak život ličkog čovjeka u vrijeme pokušaja odnarođivanja, a s druge strane upozoriti kako je jedini način obrane vlastitog identiteta u spoznaji i očuvanju kućnog ognjišta, ostajanju, odnosno vraćanju na rodno tlo’. Zahvaljujući ‘Leksikonu Ličana’, ustaški doglavnik i ratni zločinac simbolički se sada vratio na ognjište, i to ne isključivo u svojstvu barda surovog ličkog kraja, lišenog neugodnih zločinačkih epizoda. Pročita li se ‘Leksikon’ u cijelosti, citirano tumačenje Budakovog književnog opusa nalikuje na ideološki smjerokaz u oblikovanju brojnih drugih biografija. Riječ je o životima visokih ustaških časnika i političara, rođenih u ličkom kraju, koji poprilično precizno odražavaju duh revizionizma u suvremenom hrvatskom društvu. ‘Leksikon’ ne veliča ustaštvo, ali se nameće zaključak da se metodom izostavljanja i prešućivanja gradi narativ o ustašama koji su samo branili ‘patrijarhalno obiteljsko, istinsko ognjište kao simbol postojanja i kolektivnog identiteta’.
Umjesto krvavog zločinačkog puta, na djelu je epopeja koja odzvanja do danas. Francetić se, vele autori, oženio u pauzi između dvije bitke, već za života o njemu su se pjevale pjesme, a 2000. postavljena mu je i spomen-ploča u Slunju
Knjiga je prošle godine objavljena u nakladi Državnog arhiva u Gospiću. Glavni urednik Ivica Mataija ravnatelj je arhiva, ali i prominentni član ličkog HDZ-a, svojevremeno nositelj funkcije zamjenika župana. U realizaciji knjige pomogli su mu razni autori s toga područja, pa tako i biskup u miru Mile Bogović. Knjiga je tiskana zahvaljujući natječaju Ministarstva kulture Nine Obuljen Koržinek na kojem su dobili 20 tisuća kuna. U uvodniku urednik piše da su u ‘podvrgli kritičkom propitivanju neke do sada jednostrano odrađene povijesne i biografske podatke te njihove posljedice’.
Ustaški pukovnik Jure Francetić potekao je tako iz ‘skromne ličke seljačke, ali ugledne obitelji’. ‘Talentiran’ po prirodi, brzo je svladao vojne vještine, a prije rata je ‘u Otočcu glumio na domaćim zabavama društava Hrvatska žena i Hrvatska čitaonica’. Po uspostavi Pavelićeve tvorevine postao je ‘jedan od najuspješnijih i najsposobnijih vojnih zapovjednika NDH’, jer je i ‘neprekidnim pokretima širio granice NDH od Srebrenice i Zvornika do Višegrada’. U biografiji koja je veća od redaka posvećenih Nikoli Tesli, stiješnjene su bitke, činovi i medalje. Posebno se ističe ‘red željeznog trolista III. stupnja s grančicama hrastovog lista’ zbog uspjeha na bosanskom ratištu. Brojni slučajevi likvidacija, zatvaranja i masovne deportacije nevinih Srba i Židova, koje je Francetić potpisivao i provodio, inače su sastavni dio ‘uspjeha’ o kojem ‘Leksikon’ piše. Ipak, tamo se to ne može pročitati. Umjesto krvavog zločinačkog puta, na djelu je epopeja koja odzvanja do danas. Francetić se, vele autori, oženio u pauzi između dvije bitke, već za života o njemu su se pjevale pjesme, a 2000. godine postavljena mu je i spomen-ploča u Slunju. Nakon što su je vlasti maknule podignuta je opet, pa je nanovo uklonjena. Zašto, to se ne objašnjava, osim što se navodi da je odluka o micanju donesena temeljem ‘članka 107. Ustava RH, zajedno sa spomen-pločom dr. Mili Budaku’.
Čitateljima se prepušta da sami izvedu zaključak iz svega što je prethodno napisano, slično kao i u slučaju Andrije Artukovića. Dio biografije koji se odnosi na vrijeme NDH doslovno je sazdan u šest rečenica, identičnih sadržaju proustaške hrvatske Wikipedije. Sudjelovao je tako u potpisivanju Rimskih ugovora, oženio se, postao je ministar unutarnjih poslova, šef pravosuđa i bogoštovlja, ponovno inoministar pa čuvar državnog pečata. ‘Leksikon Ličana’ pritom je izostavio konstataciju Wikipedije o naknadnom ‘montiranom suđenju’ pred jugoslavenskim sudom, koji ga je 1986. osudio kao ratnog zločinca. Kao što nema spomena činjenice da je riječ o dokazanom ratnom zločincu, ne navodi se ni da je potpisivao rasne zakone, da je suodgovoran za koncentracijske logore i da je na otvaranju Hrvatskog državnog sabora najavio da će biti radikalniji prema Židovima od nacista jer su ‘nezasitni i otrovni paraziti’ koji će biti uništeni.
Biografije ustaša najčešće ispisuju Jure Karakaš, umirovljeni nastavnik hrvatskog jezika i povijesti, te Ante Bežen, umirovljeni metodičar hrvatskog jezika i novinar. Osim što su nositelji ustaških činova i političkih funkcija ušli u ‘Leksikon’ zbog mjesta rođenja, većini je zajedničko sudjelovanje u takozvanom Velebitskom ustanku. Riječ je o događaju iz rujna 1932. godine, koji je u ustaškoj historiografiji stekao kultni status. Promatrači nezaraženi takvom naracijom, poput Šime Balena, skloni su kazati da je oružana pobuna protiv tadašnjih vlasti bila tek ‘neuspjela talijansko-ustaška improvizacija’.
Jedan od predvodnika ustaškog Velebitskog ustanka, Marko Došen, okarakteriziran je kao ‘najveći novinarski entuzijast i najangažiraniji lički novinar na prijelazu 19. i 20. stoljeća’
Pavelić ga je, međutim, nazvao ‘znamenitim ličkim ustankom’, a svi ključni protagonisti, kasnije teški ratni zločinci koji su provodili uspostavu logora za Srbe i Židove na području Like i šire, našli su put do stranica svježeg ‘Leksikona’. Za Juricu Frkovića, stožernika u vrijeme NDH, nigdje se ne navodi da je riječ o ratnom zločincu, iako je poslije rata uvršten u grupaciju najodgovornijih za osnivanje logorskog kompleksa i masovnog pokolja srpskog naroda. U ‘Leksikonu’ navode da je ‘bio jedan od najuspješnijih i popularnih političkih i vojnih operativaca u Lici, a nakon pogibije priređen mu je veličanstven sprovod u Gospiću’, pa je još dobio i naslov viteza. Frković je pritom ‘obranio’ Gospić od partizana, a glavna mu je preokupacija bila organizacija prehrane stanovništva, što ga je koštalo života jer je ubijen u zasjedi dok je pribavljao hranu. Tek jedna rečenica malčice nagriza narativ. ‘Smatra se da je jedan od osnivača logora Jadovno, ali o tome nisu objavljeni sigurni podaci’, stoji u ‘Leksikonu’.
Dok u njegovom slučaju ‘nisu sigurni podaci’ o sudioništvu u uspostavi logora smrti, to je nekim drugim pojedincima uvrštenima u ‘Leksikon’ gotovo jedini biografski biljeg. Ustaški časnik Antun Vrban određen je za vođenje koncentracijskog logora na Pagu, potom muškog dijela jasenovačkog kompleksa i konačno za Staru Gradišku, gdje je postao član uprave logora i Komisije za primanja i otpremanje logoraša u druge logore. Nakon rata operirao je po Bosni i Hrvatskoj, želeći inspirirati pobunu protiv nove vlasti. Iako se navodi da su za njegova upravljanja logorima stradale ‘tisuće ljudi’, izostavljeno je da je osobno ubijao djecu u Staroj Gradišci. Dilema ostaje je li zaslužio ući u ‘Leksikon’ zbog zločina ili poratnog otpora do zadnjeg daha. Najveći dio biografije drugog ustaškog časnika, Ivana Devčića Pivca, posvećen je sudjelovanju u Velebitskom ustanku. Tek se pri kraju navodi rukovođenje logorom na Pagu, a izostavlja da je nakon rata proglašen teškim ratnim zločincem. Za ustaškog pukovnika Jucu Rukavinu navedeno je da je nakon rata svrstan u red zloglasnih ustaških koljača, ali iz biografije nije jasno zbog čega točno. Tamo piše da se borio protiv partizana i četnika.
Dominantna metoda člankopisaca u ‘Leksikonu’ je općenito izuzimanje neugodnih detalja iz biografija, posredno i zločinačke naravi NDH. Povremeno, međutim, izviri i otvoreno priklanjanje jednoj strani. Ustaše se na jednom mjestu nazivaju ‘hrvatskim vojnicima’. Na drugom, koje se bavi Matom Frkovićem, doglavnikom i Pavelićevim ministrom unutarnjih poslova, navodi se da je 1946. uhićen u pokušaju ‘prikupljanja državnog zlata iz domovine’. ‘Englezi nisu znali njegov pravi identitet pa je oslobođen na intervenciju vještih hrvatskih rodoljuba’, piše u ‘Leksikonu’, po kojem je izraz rodoljublja spašavanje fašističkog ratnog zločinca. Nikome se, dakako, ne atribuira fašistička ideologija. Umjesto toga, čitatelj ponekad stječe dojam o ustaštvu kao plemenitoj ideji. Pukovnik Milan Rosandić pobjegao je iz poražene NDH, ali je uhvaćen i osuđen na smrt nakon što je s grupom križarskih terorista ušao u rasturenu kvislinšku tvorevinu. ‘Providnost nam je odredila taj komad hrvatske zemlje da ju štitimo, da je branimo i sačuvamo našim pokoljenjima. Zato vaš ćakan nije mogao drugačije’, citiran je u ‘Leksikonu’ dio Rosandićevog oproštajnog pisma kćerima.
Osim oplemenjenog fanatizma, nazire se i moralnost, kao korektiv nečasnih radnji inače, valjda, pristojnog režima. Jedan od predvodnika Velebitskog ustanka, Marko Došen, okarakteriziran je kao ‘najveći novinarski entuzijast i najangažiraniji lički novinar na prijelazu 19. i 20. stoljeća’. Nositelj funkcije počasnog pročelnika Ustaškog doglavničkog vijeća, Došen je postao prvi predsjednik Hrvatskog državnog sabora gdje je ‘posjedovao svojevrsni moralni autoritet’. Godine 1942. predvodio je sabornike koji su Paveliću uručili memorandum, protiveći se ‘nekim aspektima vanjske i unutarnje politike NDH’, pa tako i ‘nezakonitim postupcima u logorima’. Sabor je uskoro raspušten, ali je Došen i dalje ostao na čelu predsjedništva. Ako za nekoga napišete da je čovjek od svojevrsnog ‘moralnog autoriteta’, pa taj netko preživi Pavelićeve čistke i još 1944. dobije titulu ‘viteza’, logično bi se moglo zaključiti da je Došen od početka do kraja bio ništa drugo doli bijedni intelektualni paravan za fašizam. Umjesto dovođenja Došena u kontekst užasa ustaštva, užasi ustaštva podređuju se, međutim, njegovom tobožnjem integritetu.
Dok se ušminkane biografije pojedinaca koriste za povećanje kredibiliteta jedne historijski nakaradne ideje, individue na drugoj strani služe im za unižavanje suprotne strane. Iako su biografije više istaknutih sudionika Narodnooslobodilačke borbe napisane korektno, priča o generalu i narodnom heroju Đoki Jovaniću poslužila je za reprodukciju desničarske teze da su događaji u Srbu bili krvava zločinačka posljedica suradnje četnika i partizana. Tako se navode detalji ratnih zločina nad hrvatskim stanovništvom, žrtvama odmazde zbog višemjesečnog ustaškog terora i logora na tom području, čemu su nemali doprinos dali upravo Ličani iz ‘Leksikona’. Njihov krvavi put, međutim, ne može se ovdje pročitati. Mnogi su osuđivani i proganjani zbog nečega, iako nije jasno čega točno, ili su razbijenu NDH ‘napustili’ iz nekih nejasnih razloga.
No sagleda li se stvar u kontekstu vremena u kojem je Ministarstvo kulture dalo pare za tiskanje ‘Leksikona’, razlozi postaju kristalno jasni: bježali su od jugokomunističke bande, koja je bezrazložno tamanila hrvatsko nacionalno biće. Uzme li se u obzir činjenica da se radi o nositeljima funkcija u režimu koji je provodio genocid i holokaust, dakle ljudima koji su pravdali ili provodili politiku smrti, postupak je moralno bestidniji od sve učestalijeg odavanja počasti običnim vojnicima i izravnim ustaškim ubojicama.
Iako je riječ o marginalnom štampanom projektu, obilatom citiranju ‘Leksikona’ prionuli smo jer je u cjelini lijepa ilustracija revizionizma koji se zadnjih godina promovira po brojnim državnim tijelima. Nije pritom ključan razlog za analizu ‘Leksikona’ dojam da ustaše nisu dospjeli u knjigu zato što su Ličani, nego zato što su ustaše. ‘Leksikon’ je naime još jedan pokazatelj da je u novom historijskom revizionizmu neizostavan doprinos izvršne politike, od lokalnih institucija do vladinih resora, u ovom slučaju Ministarstva kulture.
