EKSPLOATACIJA; praksa iskorištavanja nekog ili nečeg u cilju stjecanja koristi i/li zadovoljavanja interesa, materijalnih ili nematerijalnih, onih koji rukovode takvim procesom. Svjedočimo različitim vidovima eksploatacije, radnoj, financijskoj ili eksploataciji prirodnih resursa na primjer, što rezultira dugoročnim posljedicama za društvo i prirodu. Nuspojave su problemi poput radne prekarnosti ili nastanak duga kojega se jako teško, gotovo nemoguće riješiti te, recimo, ekološko onečišćenje planeta koje je prešlo rubnu kritičnu točku.
Neoklasičnim liberalnim ekonomistima eksploatacija nije u fokusu interesa, niti im je osobito važna varijabla u analizama ekonomskih procesa, što je i razumljivo s obzirom na to da neoliberalna kapitalistička paradigma stavlja naglaske na komponente tržišta, individualnih prava i osobnog izbora, kao da je riječ o vrijednostima koje lebde negdje u vakuumu, nevezane uz sistemske parametre, to jest tipove društvenih odnosa. S druge pak strane, pitanje eksploatacije jedan je od ključnih problemskih tropova marksističke kritike kapitalističke političke ekonomije. U njenom je fokusu analiza procesâ prisvajanja viška radno proizvedene vrijednosti koje idu u smjeru nastavka akumulacije kapitala – kao i asimetrija u redistribuciji realiziranog društvenog bogatstva koja vodi daljnjim i sve većim klasnim raslojavanjima – a do čega dolazi upravo takvim vidovima eksploatacije.
Eksploatacija je zapravo drugo ime za kapitalizam, esencijalna karakteristika svih nam poznatih verzija tog sistema. Umjesto ekonomsko-socijalne eksploatacije, marksizam zagovara društvenu kooperaciju, jednakost i solidarnost, vrijednosti ostvarive u uvjetima komunističkog uređenja svijeta, sa socijalizmom kao prijelaznom fazom, što slikovito dočarava čuvena Marxova utopijska vizija: ‘Od svakoga u skladu s njegovim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama.’
Uvjeti kapitalističke eksploatacije društvenih i prirodnih resursa ubrzo su postali i nezaobilaznim dijelom naše tranzicije u kapitalizam. Veliki materijalni i ljudski resursi koji su nakon razdoblja jugoslavenskog socijalizma ostali bez ideološke baze na kojoj su počivali za vrijeme SFRJ – prije svega status rada i radništva – prepušteni su tranzicijskim procesima eksploatacije i ekstrakcije profita, najočitije razvidnim kroz privatizaciju, deindustrijalizaciju, tzv. javno-privatno partnerstvo, outsourcing…
Mase ljudi koji teško rade za minimalna i neredovita primanja, honorarni kratkotrajni angažmani za bijedne nadnice preko agencijskog zapošljavanja, blagajnice u trgovinama kojima se oduzima ljudsko dostojanstvo tjeranjem da nose pelene jer odlazak u toalet za poslodavce predstavlja trošak… samo su neki od brojnih primjera radne eksploatacije kojima svjedočimo u posljednja tri desetljeća tranzicije.
