Novosti

Svijet

Lee Mordechai: Izraelska vlada nije zainteresirana za prestanak rata

Cilj, uništenje Hamasa, nije ostvaren. Zaustavljanje rata razotkrilo bi slabost vlade i vjerojatno dovelo do njenog pada. Stoga biraju rat. I birači te vlade više su zainteresirani za osvetu nego za oslobađanje talaca dogovorom jer on znači i oslobađanje brojnih Palestinaca, kaže izraelski povjesničar na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu i autor rada "Svjedočenje o izraelskom ratu u Gazi"

Large  intervju lee mordechai

(foto Privatna arhiva)

Lee Mordechai izraelski je povjesničar na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, a specijaliziran je za razdoblje Bizanta. Hamasov masovni masakr izraelskih civila 7. listopada prošle godine i posljedična izraelska osvetnička ofanziva u Pojasu Gaze zatekli su ga dok je boravio na američkom Sveučilištu Princeton, gdje je ranije doktorirao. Tamo je počeo dokumentirati izraelski rat protiv Palestinaca u Gazi, a rad o tome objavio je pod naslovom "Bearing Witness to the Israel-Gaza War" (Svjedočenje o izraelskom ratu u Gazi).

Što vas je potaklo da se prihvatite sakupljanja i objavljivanja građe o ratnim događanjima u Gazi?

U ljeto 2023. godine otišao sam na studijsku godinu na Sveučilište Princeton u SAD-u. Kao i mnoge ljude u Izraelu i drugdje u svijetu, iznenadio me napad koji se dogodio 7. listopada. Budući da sam bio na studijskoj godini imao sam manje obaveza nego inače i više vremena za istraživanje. Kao izraelski građanin izvan Izraela osjećao sam potrebu da doprinesem društvu, ali nisam znao na koji način. Kako se rat protezao na studeni i prosinac postajalo je jasnije da izraelski mediji izvještavaju jednostrano i vrlo malo pažnje posvećuju jezivim pričama i slikama koje su dolazile iz Gaze. To mi je bilo neprihvatljivo i nisam želio šutjeti, ali nije bilo izraelskog antiratnog aktivizma s kojim sam se mogao povezati. Primjerice, nije bilo antiratnih peticija koje bi cirkulirale izraelskim akademskim institucijama, akademska zajednica je općenito bila značajno manje angažirana oko ovog rata nego primjerice rusko-ukrajinskog rata ili pandemije Covida-19. Promatrajući aktivnosti ono malo međunarodnih znanstvenika koji su javno istupali, odlučio sam učiniti to isto i prenijeti svoje shvaćanje realnosti rata. Želio sam se obraćati i međunarodnoj i izraelskoj javnosti pa sam napisao dva identična dokumenta, jedan na hebrejskom, kako bih Izraelce izložio onome što se događa u Gazi, i drugi na engleskom za međunarodnu publiku, kako bih pokazao da postoje i Izraelci koji se protive ratu. U međuvremenu sam osvježavao dokument kako su se pojavljivale nove informacije i dokazi.

Što se tiče mojih zaključaka, oni su se mijenjali. U posljednjoj verziji došao sam do zaključka da Izrael u Gazi vrši genocid, i to na temelju broja ubijenih i ranjenih civila te izraelske politike ograničavanja pristupa hrani, vodi, lijekovima i drugim potrepštinama

Odlučili ste pisati činjeničnim, "suhim" jezikom, namjerno izbjegavajući upotrebu "teških riječi" kakve su cionizam, antisemitizam i slično. I bez teških kvalifikacija dokument demonstrira da je ono što Izrael radi u Gazi genocid. Kojim ste se izvorima koristili, kakve ste dokaze prikupili i što ste iz tih dokaza zaključili?

Izvori su u svakom ratu ograničeni, naročito iz moje perspektive povjesničara. Pojas Gaze je i dalje zatvoren za strane i izraelske novinare, koji tamo smiju otići isključivo u pratnji izraelske vojske (IDF), a to znači imati pristup vrlo ograničenoj i pristranoj interpretaciji onoga što se događa na terenu. Moji izvori su izvještaji različitih međunarodnih organizacija, poput Ujedinjenih naroda i Human Rights Watcha, medijski članci i prilozi kao što su istraživački tekstovi i izvještaji te društvene mreže. Ovo posljednje uključuje sadržaje koje objavljuju klasični mediji, primjerice izjave različitih ljudi i video klipove s terena, kao i sadržaje koje ljudi sami objavljuju, na primjer izraelski vojnici koji snimaju ono što rade u Gazi.

Uvrštavam samo one sadržaje za koje smatram da su visoko pouzdani i koje mogu verificirati, a uvažavam i kritike čitatelja koje su utemeljene i uz pomoć tih kritika revidiram verzije koje su ranije objavljene. Što se tiče mojih zaključaka, oni su se mijenjali kako je rat odmicao, a sve više informacija postajalo dostupno. U posljednjoj verziji došao sam do zaključka da Izrael u Gazi vrši genocid, i to na temelju broja ubijenih i ranjenih civila te izraelske politike ograničavanja pristupa hrani, vodi, lijekovima i drugim potrepštinama. Da bi nešto predstavljalo genocid potrebna je i namjera, a to potkrepljuje dugačak popis izraelskih političara i oficira IDF-a čiji javni istupi, po moj uvjerenju, pokazuju tu namjeru. Usto, Izrael u dijelovima Pojasa Gaze provodi etničko čišćenje sustavnim uništavanjem infrastrukture i prisilnim raseljavanjem stanovništva.

 

Mentalitet opsade

Dio vašeg izvještaja bavi se dehumanizacijom Palestinaca, unutar vojske, državnih institucija, u medijima i u društvu općenito. Možete li dati neke primjere? Dehumanizacija neprijatelja uobičajena je u ratu, no postoji li nešto što je specifično za Izrael, primjerice igra li ulogu činjenica da je za sve Izraelce obavezan vojni rok?

U dokumentu navodim brojne dokaze za to, no suština je da jako puno, vrlo vjerojatno većina Izraelaca sudjeluje u dehumanizaciji Palestinaca. Postoje dokazi o tome da izraelski vojnici Palestince opisuju kao žohare i štakore, a slične reference rasprostranjene su i u medijima. Političari, vojni dužnosnici i druge društveno utjecajne osobe otvoreno govore kako Gazu treba uništiti, a sve njezine stanovnike poubijati. Jedan video, primjerice, prikazuje dvojicu vojnika kako se osvrću oko sebe i kratko komentiraju prizor u kojemu pas jede tijelo mrtvog Palestinca, a zatim se prebacuju na razgovor o tome kako je lijep zalazak sunca. Mnogi video klipovi su humoristični, izruguju se stanovnicima Gaze koji su ostali bez domova ili imovine. Pogledao sam i desetke videa u kojima se izraelski vojnici međusobno snimaju odjeveni u donje rublje ubijenih ili protjeranih palestinskih žena. Pljačkanje je također rasprostranjeno i otvoreno se radi.

Ljudi koji ne sudjeluju u ratu, i u Izraelu i u drugim zemljama, zaista su se umorili od praćenja rata, koji više ne dobiva onoliko pažnje u medijima kao ranije, dijelom i zato što nema velikih obrata već rat samo tinja u pozadini

Što se tiče specifičnosti Izraela, obavezan vojni rok svakako igra ulogu, ali po mom mišljenju glavni smisao te uloge je da zaštiti vojsku od interne kritike. Drugim riječima, ako smo svi mi Izraelci služili vojsku, svaka kritika vojske je ujedno i kritika nas samih kao nacije, a većina Izraelaca jako teško prihvaća takvu kritiku. Drugi važan faktor su mediji, koji funkcioniraju po principu eho komore s izrazito ograničenim prostorom za diskusiju, pri čemu većina izraelskih Židova ne prati strane medije. A tu je i mentalitet opsade u kojemu se Izrael uvijek percipira kao žrtva. Budući da je cijeli svijet protiv nas, moramo se držati zajedno, suzbiti kritiku i nasrtati na svakoga tko to radi. Svi ti elementi doprinose tome da se državna propaganda distribuirana putem medija nekritički konzumira. Time doprinose i dehumanizaciji Palestinaca, a vrlo malo glasova otvoreno se suprotstavlja toj dehumanizaciji.

U tekstu se bavite i pitanjem talaca, navodeći da vlada vrlo malo radi na njihovom oslobađanju. Iako je tijekom kratkotrajnog primirja oslobođeno njih 105, vlada preferira nastavak vojnih operacija. Pišete i da se obitelji talaca boje javno kritizirati vlast iz straha da njihovi bližnji zbog toga "ne dospiju na kraj reda za oslobađanje". Zbog čega, po vašem mišljenju, vlada to radi?

Točno je da oslobađanje talaca nije prioritet vlade. Ona nije zainteresirana za prestanak rata jer nije postigla svoj originalni cilj uništenja Hamasa, pa bi stoga zaustavljanje rata razotkrilo njezinu slabost i vrlo vjerojatno dovelo do njezinog pada. Stoga radije bira da rat i dalje traje. I birači te vlade više su zainteresirani za osvetu nego za oslobađanje talaca dogovorom zato što takav dogovor implicira i oslobađanje brojnih Palestinaca i prekid rata. I vlada i njezini birači bili bi savršeno zadovoljni scenarijem u kojemu bi taoci bili oslobođeni vojnim operacijama u kojima bi poginule stotine stanovnika Gaze, ne samo zato što takve operacije ne bi imale spomenute implikacije, već i zato što se one u izraelskom diskursu predstavljaju kao herojske.

 

Zaštićen jer nije u Izraelu

Zadnji ste put izvještaj revidirali u lipnju. Što se događalo u međuvremenu? Čini li vam se da je u međunarodnoj javnosti došlo do zamora i ako jest, kako bi izraelska vlada mogla iskoristiti taj osjećaj zasićenosti?

Ništa se fundamentalno nije promijenilo u tih mjesec dana. Ljudi koji ne sudjeluju u ratu, i u Izraelu i u drugim zemljama, zaista su se umorili od praćenja rata, koji više ne dobiva onoliko pažnje u medijima kao ranije, dijelom i zato što nema velikih obrata već rat samo tinja u pozadini. U tom smislu on i nije toliko drugačiji od rusko-ukrajinskog sukoba. U slučaju Gaze stanje je takvo otprilike još od veljače, uz privremenu iznimku studentskih protesta na američkim sveučilištima, čiji je vrhunac bio u travnju i svibnju, a u manjim razmjerima i u vrijeme spore ofanzive na Rafu.

Šire gledano, Izrael je prilično uspješno suzbio informacijske tokove, ograničavajući količinu informacija koje dolaze iz Gaze i usporavajući i tupeći njihov efekt. Drugi faktor je odsustvo izraelske kažnjivosti. Brojni protesti, kao i akcije koje su poduzele međunarodne organizacije, primjerice odluke Vijeća sigurnosti UN-a i privremene mjere Međunarodnog suda pravde, imale su vrlo malo utjecaja na izraelski način ratovanja, što je također iscrpilo otpor. Sve to ide na ruku vladi jer slabi međunarodno i domaće protivljenje ratu. Paralelno s tim, vlada koristi svoju moć da bi uspostavila činjenice na terenu, primjerice stvaranjem proširene tampon-zone i vojnih baza na cestama koje presijecaju Pojas Gaze, s ciljem da time stvori pretpostavke za trajnu okupaciju.

Prije 7. listopada u Izraelu se dogodio niz masovnih protesta protiv vlade premijera Benjamina Netanjahua. S druge strane, citirate brojne ankete koje pokazuju golem utjecaj državne propagande na stavove ljudi. Spominjete i "razočaravajuću šutnju izraelskih i međunarodnih akademskih institucija". Možete li opisati atmosferu u društvu i u vašem radnom okruženju, jeste li imali problema zbog ovog izvještaja?

Stvari su se tijekom rata mijenjale. Kada sam počeo pisati bilo je vrlo malo Izraelaca koji su se protivili ratu, no sada mi se čini da ih je više, čak i ako neki od njih žele da se rat zaustavi dogovorom samo zato da bi se oslobodili taoci, a manje zbog toga što im je stalo do civilnih žrtava u Gazi. No isto tako, moje mišljenje, ono da Izrael u Gazi vrši genocid, među Izraelcima je izrazito nepopularno. Rekao bih da većina liberala i dalje vjeruje da je IDF moralna vojska i nelagodno im je slušati o tome kako čini ratne zločine, zbog već spomenute činjenice da ih većina konzumira isključivo domaće medije. Što se tiče moje osobne situacije, doživio sam napade na društvenim mrežama i unutar akademskih krugova, a kada je moj dokument kratko popraćen u izraelskim medijima primao sam i neugodne e-mailove, uključujući i one sa željama da umrem. No generalno sam zaštićen od najgorih vrsta problema jer trenutno nisam u Izraelu, dok je većina međunarodnih reakcija vrlo pozitivna.

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Svijet

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više