Pojmovi, odnosno riječi, suoblikuju naše individualne i kolektivne doživljaje stvarnosti, stara je to i dobro poznata istina. A posebno je tome tako kada riječi, sročene u vidu sintagmi i javno-medijski ponavljane do u beskraj, prerastu u fraze, pa ih počinjemo percipirati kao benigne platforme značenja, to jest njihovu semantičku prtljagu više i ne propitujemo, pogotovo ne kritički.
Stoga i nije baš tako lako doprijeti do zametka ideologije koji se nerijetko ugodno gnijezdi u samoj strukturi pojmova, čekajući povoljne okolnosti kako bi se artikulirao i poprimio svoja praktična obličja. Da bi bio moguć spoznajni uvid, uvijek nam je potrebno poznavanje konjunkture, povijesnih konteksta nastanka i uvjeta distribucije riječi, političkih, ekonomskih, kulturalnih, to jest općedruštvenih.
Jedna takva, jezična mini-konstrukcija koja se tokom posljednjih nekoliko mjeseci podmuklo ušuljala u medijski i društveni prostor te se njime široko razmilila, jest ona koja se odnosi na moćnu vojsku države Izrael. Slušamo i čitamo dakle o izraelskim obrambenim snagama (IOS).
Potrebna je nemala doza brutalnog političkog cinizma, podržana snažnom infrastrukturom medija srednje struje, kroz stanje općedruštvene hipokrizije, kako bi se do zuba naoružanu armiju zemlje – koja već decenijama provodi okupaciju i brutalan teror različitih razina intenziteta nad domicilnim narodom istog tog prostora – nazvalo obrambenim snagama.
Jer, od koga i čega se to cionistički režim brani – ne samo ovaj aktualni, vjerojatno najviše zločinački u skoro osamdeset godina dugoj povijesti države Izrael – dok ubija i tlači već generacije nedužnih, palestinsku djecu, žene, starce i nemoćne? Je li doista neiscrpan kredit Holokausta, pa da se ne može ustvrditi kao neosporno ono što je očito i pogubno po ljudsku vrstu općenito: da, režim koji reprezentira najveću historijsku žrtvu nacifašizma očito je kadar provoditi jednako takvu politiku fašističkog genocidnog terora nad drugima.
Intenziviranje licemjerja na tzv. zapadu kojem svjedočimo po tom pitanju duže od godinu dana, simbolički se odražava i u dijelu medija i javnosti koji su nešto više kritički pozicionirani spram Izraela u odnosu na prosjek. To je onaj moment u naracijama o aktualnom izraelskom genocidu nad Palestincima u kojima, gotovo bez izuzetka, svakoj osudi tog zločina nužno prethodi podsjetnik na Hamasovu oružanu akciju od 7. listopada prošle godine kada je ubijeno puno nedužnih ljudi, a neki su još uvijek zatočeni u Gazi.
Tako se indirektno, ali učinkovito, postiže efekt jednačenja onog što ne može biti ni uspoređeno, a kamoli izjednačeno. Jednako kao što takvi pristupi ne omogućuju da dopremo do sukusa problema, upitamo se, recimo, koji su bili uzroci i razlozi za Hamasov napad te koliko je isti išao u prilog upravo Netanjahuovom režimu.
