Teheran I.

Pozvonio sam na interfon i popeo se na četvrti kat, gdje su me dočekala odškrinuta vrata od stana M., koja je taman izašla iz kupaonice savijajući svoju crnu, mokru i gustu kosu u rep. Pojavivši se bez marame zbunila me je, jer nisam očekivao da ću Iranku ikada vidjeti bez crnog čadora ili marame koja barem djelomično pokriva dio kose, kako to već znaju nositi zadovoljavajući formu. M. je opušteno nastavila sušiti svoju kosu, ponudivši se da napravi doručak za oboje prije nego što ode na posao. Tog jutra sam shvatio da najslađe lubenice rastu u Iranu. Ova neudana djevojka u tridesetima ozbiljno je riskirala pustivši me u svoj stan, u kojem su dominirale knjige feminističke literature i suvremenih zapadnjačkih pisaca poput Paula Austera. Da je netko saznao, imala bi ozbiljnih problema zbog činjenice da joj je u gostima muškarac, neiranac i nemusliman.

Ali takve su Iranke: iako razdvojene u javnom prijevozu i pokrivene maramama, imaju velika, hrabra i ponosna srca. M. sam, kao i ostale ljude iz ove priče, upoznao koristeći socijalni servis CouchSurfing, koji koristi oko šezdeset tisuća Iranaca i koji bi se u Iranu slobodno mogao zvati CarpetSurfing, jer sam sve noći proveo spavajući na perzijskim sagovima. Uvukao sam se u četiri zida Iranaca, koji su od malih nogu naviknuti na dvostruki život: onaj javni u kojem su žene pokrivene i u kojem su svi praktični vjernici, i onaj privatni u kojem ljudi piju, slave i bez dlake na jeziku komentiraju političku situaciju. U posljednja tri mjeseca pristup CouchSurfingu je blokiran i servis je zabranjen, ali usprkos riziku Iranci nastavljaju primati strane goste u svoje domove, jer kada već oni ne mogu putovati, onda mogu svijet dovoditi sebi. I tako dolazimo mi koji koristimo tu njihovu potrebu i postajemo gosti za njihovim trpezama, spavajući na njihovim ćilimima, ulazeći u njihove živote putem jedne ipak nepravedne razmjene. Gostoprimstvo kakvo ovi ljudi pokazuju prema strancima rijetko je u Europi, ali i svijetu. Mi smo ti koji iz svega izvlačimo veću korist.

Narednih dana shvatit ću da su iranska pravila relativna i da postoji velik broj sivih zona u kojima se pojedine stvari toleriraju. Vlasti naprosto ponekad ignoriraju držanje za ruke, satelitske antene, socijalne mreže, vino na vjenčanju… Zemlja je to u kojoj mi, turisti i došljaci, samo možemo naslutiti kako stvari funkcioniraju, ali daleko od toga da možemo razumjeti suštinu. Ipak, naviknuti na svoju europsku površnost usuđujemo se pisati o zemlji uistinu velikoj i staroj kao civilizacija.

Teheran II.

Sutradan popodne, ispod tornja Azadi napokon sam upoznao djevojku s kojom se putem Telegrama dopisujem posljednjih mjeseci. Priča mi o tome kako na nekoliko mjeseci želi otići na školovanje u Europu. Ona, kao i većina Iranaca, nikada nije bila izvan granica svoje države. Kao četverogodišnju djevojčicu A. je otac vodio na potok koji teče sredinom bulevara Keshavarz po kojem zajedno hodamo. U suton, kada u potok iz nezatvorenih rupa kanalizacije izađe na desetke štakora, pričao bih joj o životu i obitelji, koristeći gradske glodavce kao metaforu svijeta. Nastavlja mi pričati o Iranu, a ja osjećam kako se za nas lijepe pogledi znatiželjnih očiju i kako svakim narednim korakom izazivamo sve veću pažnju. Dok mi se tijelom širi neugoda, A. me ispituje zašto je slika Irana toliko negativna u svijetu.

- Zar je moguće da nas svijet vidi kao teroriste, kao nekoga tko će svakog trena raznijeti avion ili napasti američku ili izraelsku ambasadu? Mislim, zar je moguće da su stvari toliko drugačije ovdje u odnosu na, ne znam, Hrvatsku? - pita A.

A. prilazi žena u crnom, unosi joj se u lice i šapatom govori: ‘Sestro, popravi svoju maramu, izgledaš neprimjereno.’ A. nastavlja hodati, objašnjavajući mi kako se nema smisla ljutiti, jer te žene misle da rade dobro djelo

- Svatko od nas nosi sa sobom određene predrasude, a i propaganda je odgovorna, pa se Iran doista vidi negativno. Ali to se sada mijenja, sigurno - odgovaram, pokušavajući ublažiti sliku koja Iran prati godinama.

Odvodi me dalje prema parku Laleh, kojem ću se narednih dana stalno vraćati. Tu napokon mogu na trenutak odahnuti od neželjene pažnje. U dijelu parka koji je izgrađen prije revolucije, za razliku od dijela izgrađenog nakon nje, skupljaju se mladi alternativci, koji usprkos zabrani pušenja za vrijeme ramazana skrivećki pale cigarete, piju vodu, voze skejtove, pokazuju svoje tetovaže i probušene septume. Svako toliko završimo u oblaku trave koji se proteže iznad neke od klupica uvučenih dublje u grmlje. U drugom dijelu parka, izgrađenom nakon revolucije, boravi drugačiji tip ljudi koji sjede uz fontane ili igraju odbojku, danas iranski nacionalni sport. Hodamo prema Muzeju suvremene umjetnosti, izrazito ponosnom na svoju kolekciju u kojoj su djela Picassa, Pollocka, Warhola…

Opet smo izloženi očima i A. prilazi žena u crnom, unosi joj se u lice i šapatom govori: ‘Sestro, popravi svoju maramu, izgledaš neprimjereno.’ A. kao da su stresle njezine riječi, no nastavlja hodati bez reakcije, objašnjavajući mi kako se to često dešava, ali da nema smisla ljutiti se, jer te žene misle da rade dobro djelo. Odmičem se od nje dok sjedimo na klupici i razmišljam kako se trebam ponašati da ne izgledamo potencijalno sumnjivo, već ono što i jesmo, dvoje prijatelja. Svejedno, brojni prolaznici gledaju direktno u nas, žene se okreću, muškarci dobacuju. Obuzima me paranoja, strahujem da će se svakog momenta ispred mene pojaviti policija koja će nas početi ispitivati, dok se A. sada smije i mome strahu. U metrou ista situacija. Iako su za žene predviđeni prvi i zadnji vagoni, koji su fizički pregrađeni od dijela za muškarce, žena u muškoj pratnji ili bez pratnje može ući u vagone predviđene za muškarce. Pogledi se nastavljaju i počinjem žaliti što sam na put otišao u drečavo zelenim tenisicama i crnim podvrnutim trapericama, koje pokušavam odvrnuti. Kao što je za žene neprimjereno da hodaju bez marame ili u hlačama, tako je za muškarce neprimjereno da čak i po najvećoj vrućini hodaju u šorcevima. Jednostavno, to nije opcija.

Deset dana kasnije, A. ponovno srećem u parku Laleh i odlazimo u Artist Forum. Prolazimo pored mladića koji svira gitaru i na moje svemirsko čuđenje na sebi ima majicu black metal benda Satyricon. Pored grupa djevojaka prodaje bedževe s natpisima The Doors, Rolling Stones, The Beatles. A. mi priča da policija ponekad zna napraviti raciju i oduzeti majice i bedževe s natpisima rock bendova. Sve me to podsjeća na ‘Perzepolis’, strip Marjane Satrapi. A. odobrava i kaže da je taj strip i danas dobar opis realnosti u kojoj žive žene u Iranu. Sutradan, na rastanku, poklanja mi ‘Perzepolis’ s posvetom: ‘Nadam se da se uskoro vidimo bilo gdje na ovome svijetu.’ Na Telegramu, dva sata kasnije, djevojka s bademastim očima i razvučenim osmijehom dodaje kao komentar na moj strah od prvoga dana: ‘Samo da znaš, plačem samo onda kada znam da me nitko neće vidjeti.’

Esfahan

Iran ima jeftine, brze i udobne vlakove koji lako prelaze velike udaljenosti između gradova na Iranskom platou. Na čistim peronima teheranske željezničke stanice gospodin s lentom usmjerava putnike prema određenom vagonu. A u vagonu sve putnike dočekuje televizor, na kojem se obično emitira neki američki blockbuster s perzijskom sinkronizacijom. Svakog putnika dočekuje i hladna boca vode i hrana. Standard kakav u Hrvatskoj, kada je riječ o vlakovima ili autobusima, odavno nemamo. Prije spavanja, kondukter u spavaća kola donosi čistu, mirišljavu posteljinu. Oči otvaram tek ujutro, pred Esfahanom, oduševljen najprije planinama, a potom i gradom čija je ljepota davno prešla granice Perzije. Sa svojih dvanaest mostova na rijeci Zayandeh, izvoru života za ljude posljednjih 40.000 godina, parkovima trgovima, palačama i džamijama, ovaj grad je jedna od najvećih iranskih turističkih atrakcija. Ali i mjesto koje je u svjetskoj javnosti postalo poznato zbog toga što se u njegovoj okolici nalazi najveći iranski nuklearni centar s oko tri tisuće zaposlenih stručnjaka.

‘Dobro jutro’, reče B., moj domaćin koji živi 40 kilometara od Esfahana. Nakon pozdrava B. se okrenuo, pokazao mi moju praznu sobu s krevetom na podu i otišao spavati, dok je njegov brat nastavio ležati i gledati posljednju epizodu serije ‘Black Sails’. Kurtoazno me pitao postoje li kod nas muslimani, zatim je više za sebe odbrusio nešto na perzijskom o religiji i nastavio gledati svoju seriju. Obojicu sam vidio tek navečer, kada smo se našli u njihovoj velikoj kuhinji, gdje smo uz odškrinuta vrata kroz koja je ulazio topli pustinjski vjetar pili crni iranski čaj iz samovara i pričali o Hrvatskoj i Balkanu. Jedni su od rijetkih ljudi koji o Hrvatskoj znaju više od imena Davora Šukera koji je, ispostavilo se, učinio više za promociju Hrvatske u svijetu od svih njezinih predsjednika. Smijemo se dok mi objašnjavaju kako ljudi proizvode vino isključivo za domaće potrebe i koje sve bizarne sastojke koriste.

Sutradan, hodajući uz zelene obale rijeke u predvečerje, uz mostove koji su mjesta okupljanja i zabave do duboko u noć, mir je prekinuo prizor u kojem su dvije žene, vjerojatno iz moralne policije, u automobil gurale mladu djevojku, koja se opirala i u nekoliko navrata probala otrgnuti. Na kraju se predala i dobacila nešto svojoj prijateljici, koja je nijemo, kao i svi mi ostali, promatrala odlazak automobila.

Malo kasnije upoznajem S. koji tvrdi da dugo nije čuo za takvu situaciju. Narednih dana ostajem s ovim mladim slikarom koji planira nastaviti školovanje u inozemstvu. Prijatan, opušten i spor, pravi je primjer čovjeka u perzijskom računanju vremena. Za svaki pokret potrebno je da prođe nekoliko sati, ali smo se ipak, doduše popodne umjesto ujutro, našli u automobilu u kojem slušamo Pink Floyd i putujemo prema pustinji u okolici Varzaneha, ‘grada anđela’ u kojem žene umjesto crnog nose bijele čadore. Iza zadnjih kuća na periferiji počinje pustinja i dočekuju nas čarobne linije tijela dina, suton i nargile pod zvjezdanim nebom. U tišini, S. i njegov prijatelj se smiju i prisjećaju tehno partija koje su organizirali na toj lokaciji u pustinji prije nekoliko godina. Danas, priznaju, ovdje dolaze kako bi uživali u tišini. Obojica mi objašnjavaju kako su na nedavno održanim predsjedničkim izborima u Iranu glasali za umjerenog Hasana Rohanija, koji iako dolazi iz revolucionarno-klerikalnih krugova, ipak uživa podršku liberalnijih Iranaca i pokušava zemlju malo više otvoriti svijetu. Kako noć odmiče, politike je sve više i u tišini pustinje mi objašnjavaju kako je ipak nemoguće napraviti neke sustavne promjene, koje ovise prije svega o vrhovnom vođi, ajatolahu Aliju Hameneiju i vojsci koja kontrolira sustav i unosnu trgovinu naftom. Ali u posljednjem periodu povećao se broj koncerata, a danas su dozvoljeni i hip-hop koncerti, na kojima publika, kao i na drugim zabavama, mora sjediti. Predivni ženski vokali su i dalje zabranjeni, iako cijeli Iran sluša turbofolk glazbu iranske dijaspore iz Amerike.

Yazd

Sve mlađe generacije koje žive u konzervativnom, najstarijem i vjerojatno najljepšem pustinjskom gradu na svijetu, Yazdu, reći će da je jedan od glavnih razloga zašto ostaju ovdje pustinja. Preko dana, u vrijeme ramazanskog posta, iza žutih blatnjavih zidova pustinjskoga grada svi miruju, da bi u predvečerje, kada temperature padnu ispod 30 stupnjeva, sve opet oživjelo zbog priprema za iftar. Iz žege i tišine život se pokrene, promet i ljudi zavrte, šarene džamije ožive – slavi se još jedan dan koji je prošao. Zato je putovanje za vrijeme ramazana, koje turisti pokušavaju izbjeći, posebno iskustvo. Uz malo snalažljivosti moguće je prebroditi probleme izazvane jednomjesečnim postom te pronaći hranu i vodu.

Stari dio Yazda, s uskim ulicama napravljenim od cigle i blata, s ‘hvatačima vjetra’, sustavima tornjeva koji stoljećima u stare tradicionalne kuće ubacuju hladan zrak, mjesto je sa stotinama uskih uličica u kojima se i najuspješniji vodiči izgube. Noću na kraju grada ostaju usamljeni ‘hramovi tišine’, sveta mjesta gdje su stoljećima zoroastrijanci odlagali svoje mrtve, prepuštajući ih strvinarima, svetim pticama čistačicama, samo da tijelima svojih bližnjih ne bi isprljali svoja četiri sveta elementa – vodu, vatru, zrak i zemlju. Ponosna na njih, i danas njihova mlađa islamska šijitska braća poštuje preteče svoje religije. Zato i danas u hramovima Zaratustrinih sljedbenika gori vatra zapaljena pred više od petnaest stoljeća.

Teroristički napad

I onda se 7. lipnja sve promijenilo. Nakon sedam godina potpunog mira Teheran su gotovo istovremeno pogodila dva teroristička napada. Prvi se desio u zgradi parlamenta, a drugi ispred mauzoleja tvorca Islamske Republike, ajatolaha Ruholaha Homeinija, svetom mjestu tisuća hodočasnika i najvećoj modernoj iranskoj građevini koju krase četiri tornja visoka 91 metar, točno onoliko koliko je godina Homeini imao u trenutku svoje smrti. U istom mauzoleju sahranjene su i mnoge druge važne političke ličnosti, poput nekadašnjeg predsjednika Rafsanjanija, ali i Homeinijeva supruga i drugi sin.

Napad je uslijedio samo tri dana nakon obilježavanja godišnjice Homeinijeve smrti i u njemu je poginulo sedamnaest, a ranjeno je četrdeset i troje ljudi. Teroristički nasilje pogodilo je sve Irance, bez obzira na njihovu političku orijentaciju. I dok se danju život u najvećem dijelu grada odvijao sasvim normalno, noću su mnogi Teheranci ostali u svojim domovima. U tradicionalno liberalnom sjevernom dijelu grada, njegovim sjevernim ivicama u Velenjaku, na obroncima moćne planine Alborz, tek rijetki parovi hodali su držeći se za ruke i gledali u 17-milijunsku gradsku gromadu ispod sebe.

Iranci su od malih nogu naviknuti na dvostruki život, a vlasti naprosto ponekad ignoriraju držanje za ruke, satelitske antene, socijalne mreže, vino na vjenčanju. Zemlja je to u kojoj mi, turisti i došljaci, samo možemo naslutiti kako stvari funkcioniraju

Nakon posjete Iranu jedna novinarka je izjavila kako je ova država podsjeća na teokratsku Jugoslaviju. Zbog dobrih javnih usluga neke se poredbe mogu povući. Klasne razlike je teško primijetiti na površini, osim kada se dođe u prvi od 22 teheranska okruga, koji je sjedište bogate političko-ekonomske elite. Na ulicama ovog dijela grada moguće je vidjeti skupocjene automobile i zapadnjački uređene kvartove. Ali i predsjednika.

U večeri nakon terorističkog napada ispred nas se iznenada pojavila policija i ljudi u civilnim odijelima ispod kojih su virili kundaci i duge cijevi kalašnjikova. U noć je izlazila kolona u kojoj je bio nedavni pobjednik predsjedničkih izbora, Hasan Rohani. Cijeli bulevar se umirio i kao za minute šutnje ljudi su stajali nepomično, bez trzaja. Predsjednički konvoj je prošao i put smo nastavili autocestom prema centru, gdje su nas dočekale nove barikade i vojnici s dugim cijevima, mrki i ozbiljni bradonje, s baterijskim lampama u rukama. Prizor kakav godinama nitko nije vidio u ovom gradu.

Sve informacije narednih dana dolazile su putem strogo kontroliranih državnih izvora, pa je tako i relativno nezapaženo prošla vijest da se u gradu desio incident u kojem je muškarac iz osvete šesnaestero ljudi polio kiselinom. Inače strogo kontroliran i spor internet često nije radio, a počele su stizati i vijesti kako vlasti uspješno ulaze u trag organizatorima napada, koje su, kako je potvrđeno, nedavno i priveli. Iranci su tako prvi put osjetili rat na teritoriju svoje države, koja je aktivno uključena u sukobe u Siriji i čije vojne baze koristi ruska avijacija.

Kao izrazito homogena šijitska zajednica, Iran ima ozbiljnu vojnu i obavještajnu snagu, te igra važnu ulogu u aktualnim preslagivanjima na Bliskom istoku u kojima se stvaraju nove veze i odnosi između Rusije, Katara, Irana, Turske, Rusije i Zapada. Ali u usporedbi s drugim gradovima, Iranci su napad podnijeli mirno, bez previše frke. Ljutnju je izazivala licemjerna i neodmjerena izjava američkog predsjednika Donalda Trumpa kojom je okrivio žrtve.

Iran je sigurna zemlja s niskom stopom kriminala i drakonskim kaznama za njegove prekršitelje. Jedino što vas može ubiti je promet – statistički dokazano najopasniji u svijetu. Prelazak ceste je adrenalinska lutrija, kao i vožnja starim iranskim automobilima. Statistički, Iranci imaju najveći broj automobila po glavi stanovnika u odnosu na sve bliskoistočne države, dobre putove i jeftino gorivo. Za jedan euro može se kupiti čak četiri i pol litre goriva. Vlasti posljednjih godina pokušavaju prevencijom smanjiti broj nesreća, ali saobraćaj i dalje više sliči autićima za sudaranje u lunaparkovima nego prometu s određenim pravilima.

Beč

Povratak. Iranac Š. i ja pušimo Bahman, jeftine slatke iranske cigarete koje se brzo uvlače u odjeću i bude nostalgiju generacija Iranaca na ujake, djedove i očeve. Š. je prije tri godine došao u Beč i otada se nije vratio u Iran. S roditeljima se viđa samo ponekad, po hotelima na periferijama europskih gradova. Pobjegao je zato što je drugačiji, zato što ne prihvaća dogmu i zato što je u Teheranu na kraju prestao stvarati muziku.

Ali nikada nemojte posumnjati u ljubav bilo kojeg Iranca prema Iranu. Putovanje u Iran nije putovanje zbog zgrada i povijesti, odnosno to je njegov najmanji dio. Putovanje je to koje mijenja i razara predrasude koje nosimo sa sobom. Ono je i propitivanje i nas samih i našeg odnosa prema ovom dijelu svijeta. Iz Irana čovjek izlazi promijenjen i zbunjen, zaljubljen i ogorčen. Pričam sa Š. što je za njega danas u Europi sloboda. I daleko od toga da smatra kako je sloboda puko pitanje slobodnog korištenja interneta i kredita. Iskusio je jako dobro europsku gorčinu kakvu već kusaju izbjeglice s Bliskog istoka. Iranci koje sam upoznao ponosni su i slobodni ljudi koji znaju kako biti snažni. Iran niti jednog trenutka ne ostavlja čovjeka ravnodušnim. Putnik se njime kreće sa snažnim podijeljenim osjećajima, osjećajima ushićenja i prezira. Ushićenja zbog magičnih pustinja na čijim dinama u iftarskoj noći puši nargilu, prezira zato što nad ljudima visi sivi oblak religije, dok im se u kosti uvlači paranoja koja kontrolira njihova tijela i postupke. Ipak, pitanje mogućnosti izbora nije aktualno samo u Iranu, već i puno šire. Ne pomaže u tome činjenica da njihova zemlja krije zalihe nafte i plina kojih se već stotinama godinama žele dokopati oni drugi, koji će upravo uz priču o demokraciji donijeti zavisnost i neslobodu.

U Iranu ništa nije crno-bijelo, kao ni poezija najvećeg perzijskog pjesnika Hafiza koji je u vinu i duhovnosti idealizirao osjećaje i ljubav, spajajući danas nespojivo – Kuran, ljubav i vino: ‘Govorim otvoreno, i to je moja sreća, ljubavi rob sam, oslobođen oba svijeta.’