Živio sam na mnogim mjestima, najdulje u Zagrebu, ali čini mi se da ovakvih ljepota kao na Baniji - čiste prirode, zraka i vode – nigdje drugdje nema – kaže nam 85-godišnji Drago Điko, koji je prije 24 godine doselio na djedovinu svoje supruge Mire u Baltić Brdu, zaselku Balinca kraj Gline.
Rođen je u Bosanskoj Dubici, no kako je još u ranom djetinjstvu ostao bez roditelja (otac je poginuo u partizanima, a mati malo iza toga), smješten je isprva u sarajevski internat za ratnu siročad, a potom, kad je napunio desetu, udomljen kod jedne zagrebačke obitelji.
- Moj je otac Miloš, odmah po izbijanju rata u dubičkom kraju, podignuo ustanak protiv okupatora i suradnika fašista, a borio se u istoj jedinici s poznatim narodnim herojem dr. Mladenom Stojanovićem. Obojica su poginuli istoga dana, 2. travnja 1942. kod sela Jošavka nedaleko Banjaluke. Nosilac je Partizanske Spomenice 1941. Ubili su ga četnici dok je s drugovima spašavao tamošnji narod i probijao treći neprijateljski obruč. Majka i ja bili smo ondje za najžešće ofanzive, pa smo ga sahranili pod nekim drvetom nakon što je pokošen mitraljeskom paljbom. Njegovi su posmrtni ostaci preneseni na dubičko Partizansko groblje - priča nam Drago.
Kuću na mojoj djedovini smo dovršili Drago i ja zajedno, zapravo on više od mene: moram vam reći da je moj dragi majstor za sve, pa mu i zidanje ide od ruke, kaže Mira Matijević
Postavši punoljetnim, napušta udomiteljsku porodicu, osamostaljuje se i 1962. zasniva svoju, u kojoj će mu se roditi sin Duško, koji danas živi u Švedskoj. Kad je kuća u kojoj su živjeli srušena radi razvojnih potreba Zagreba, dobiva zamjenski stan čiji je i danas vlasnik. U njemu je punih trideset godina njegovao svoju prvu suprugu Rosu, koja je u velikom požaru nekad poznate zagrebačke tvornice obuće Astra bila ozlijeđena s trajnim invaliditetom. Dvije godine nakon njezine smrti 1998. upoznat će Miru Matijević, udovicu i majku već odraslih kćeri, Julijane i Andrijane, te s njom zasnovati zajednicu koja je rezultirala i njegovim zaljubljivanjem u ljepote Banije, njezine djedovine.
- S Dragom živim već 24 godine, a čini mi se kao da smo se tek jučer upoznali. Moji su roditelji još prije devedesetih započeli graditi novu kuću u blizini našeg starog doma, no tada je tata umro, došao je rat i gradnja je stala. Kuću smo dovršili Drago i ja zajedno, zapravo on više od mene: moram vam reći da je moj dragi majstor za sve, pa mu i zidanje ide od ruke. Isprva nam je ovo bila vikendica, ali posljednjih godina sve češće dolazimo i sve dulje ostajemo na ovom brdu na kojem sam se rodila i gdje sam stasala. Osnovnu sam školu završila prvo u Skeli, a zatim u Glini do kuda je svakoga dana trebalo pješice prevaliti po sedam kilometara s torbom na leđima. Svejedno, bila su to lijepa vremena pa sam sretna što smo opet ovdje – nadovezuje se Mira svojim objašnjenjima.
Oboje žive od zasluženih mirovina: on je svoju stekao radeći u ZET-u pune 42 godine, a ona u nekadašnjem SUP-u. S tim su primanjima, kažu, zadovoljni, premda ne žive u obilju. Kad su počeli češće svraćati na Baniju, posadili su i vrt, no on je s godinama i neumitnim životnim promjenama postajao sve manji i neobrađeniji. Domaće životinje i stoku nikada nisu držali, no često ih posjećuju divlje svinje, srne i lisice. Ali ta se zvjerad ovdje na Baltić Brdu i širom Banije, već smatra udomaćenom. Za Miru je rodni kraj oduvijek bio najljepši na svijetu, no Dragi su brojna banijska blaga doista bila pravo otkriće.
- Ni u mojoj Bosanskoj Dubici zrak nije ovako lijep i čist kao ovdje. Pored svega, ondje je uglavnom sve ravno, tek tu i tamo naiđeš na omanje brdašce, a u ovim je brdima sve nekako bolje, sunce odmah iziđe bez onih jesenskih magluština kakve omotaju dubički kraj i Zagreb da prst pred nosom nekad ne vidiš. A tek voda. Na bistriju, ukusniju i zdraviju nigdje drugdje nisam naišao. I još imaš izvor na svakom koraku! K tome, došli ste ovamo baš u doba kestena i gljiva, pa i sami možete zamisliti kakav nam je užitak otići u šumu po njih, ni desetak metara od kuće. I drva tu ima koliko hoćeš, pa ljude ne brine čime se ugrijati za studeni i zimskih hladnoća: zna se, uostalom, da je drvni ogrjev najzdraviji i najugodniji – ne krije Drago svoje oduševljenje krajem u kojem je zapravo 'dotepenac'.
Njegova družica pak od malih nogu poznaje i pamti većinu svojih komšija i susjeda, premda ih je sve manje. Oni koji su ostali ovdje Dragu su objeručke prihvatili kao svoga, pa ni od koga još nije doživio ni najmanju neugodnost.
- Zapišite, molim vas, da ovdje već imam nekoliko dobrih znanaca, a najviše vremena provodim s Đukom Baltićem: to je komšija na kojeg uvijek mogu računati, čim mi nešto zatreba, a bogme i on na mene! Osim toga, ovaj se balinovački zaselak zove Baltić Brdom, kakvo je i njegovo porodično prezime, jasno je tko je tu pravi domaćin – tumači nam Drago.
Iako su najplodnije razdoblje života proveli u velikom gradu, Mira i Drago danas većinu godine uživaju u seoskoj idili pitoreskne Banije, rješavajući potrebe za civilizacijskim i životnim sadržajima onako u hodu, najbolje što mogu. Tako ljeti redovito odlaze na obližnje kupalište na rijeci Glini, a jednom godišnje priušte si obavezno i terapeutski boravak u Topuskom, poznatom lječilištu. Sve ostale boljke i boljetice oboje lakše prebrođuju uz zdravi banijski zrak te uz ono malo vršnjaka, dobrih susjeda i komšija.
