Nagrada Goran za mlade pjesnike već se dugi niz godina potvrđuje kao prilično pouzdan barometar dešavanja u najmlađem domaćem pjesništvu, neka vrsta njegovog rasadnika. Pogled na niz od posljednjih pet laureata/kinja (ne računajući upravo proglašenoga ovogodišnjeg dobitnika, čija knjiga još nije objavljena), a koji obuhvaća Gorana Čolakhodžića, Mateju Jurčević, Moniku Herceg, Mariju Dejanović i Denisa Ćosića, ukazuje na to da su svi, u ponešto različitom opsegu, već stekli određenu vidljivost i status u našem pjesničkom polju, te da su svi u međuvremenu već objavili i naredni pjesnički naslov, mjestimice i upravo istovremeno s Goranom nagrađenim rukopisom. Bilo da se razlog krije u svojevrsnom pritisku, previsoko postavljenim očekivanjima, žurbi pri zgotovljavanju, poslovičnom ‘prokletstvu druge ploče’ ili čemu trećem, te su druge knjige međutim – prema mišljenju nižepotpisanoga – uglavnom barem za nijansu slabije od onih goranovskih. U tom smislu ‘Žene iz Altamire’ predstavljaju iznimku. Autoričin je prvijenac ‘Bijela vrata’, moguće, bio manje konzistentan i upečatljiv od izvrsnih debija Čolakhodžića ili Herceg, no knjiga pred nama donosi zamjetan kvalitativni iskorak.
Knjiga se sastoji od nenaslovljene uvodne pjesme i tri ciklusa, ‘Bukolike’, ‘Elegije’ i ‘Groteske’, sve skupa 45 sastavaka, ponavljajući time – uz jedan dodatni ciklus – strukturu prvijenca iz 2017. U prvoj se zbirci izdvajanje jedne pjesme kao svojevrsnog prologa činilo kao pokušaj da se naknadno uvežu dva sasvim disparatna i minimalno korespondirajuća ciklusa i time knjiga donekle učvrsti kao cjelina. U drugom slučaju svezak se već na prvi pogled doima čvrsto strukturiranim, pa i donekle konceptualiziranim, i ovdje nam je na početku izdvojenu pjesmu uzeti kao na vidno mjesto okačen ključ za njezinu interpretaciju, snalaženje u labirintima teksta. Znakovito je tako da pjesma (i knjiga) započinju apostrofiranjem ‘Moj jezik’ – uzimajući u obzir, naravno, prije svega pjesnički medij i sredstvo, ali i organ, karnalnu činjenicu. Kako je riječ o nazivima tradicionalnih književnih vrsta i oblika, naslovi ciklusa također predstavljaju snažan signal. Iako bi se, uz ponešto interpretativne akrobatike – doduše sasvim metaforički – te vrste zaista mogle pridružiti pripadajućim pjesmama, ponovno ostaje dojam da je riječ o nekoj vrsti naknadnog organizacijskog ‘trika’ te da uspostavljeni okvir mjestimice nadglasava tekstualni materijal.
‘Žene iz Altamire’ u odnosu na prvijenac demonstriraju osjetno širu, razigraniju paletu strategija, postupaka i obrazaca, te znatno suvereniju izvedbu. ‘Bukolike’ su nenaslovljene i donose čvrsto uvezan ciklus. Pjesme se jedna na drugu motivski vežu, a provodni motiv zemlje postaje nekom vrstom htoničkog arhetipa lirske kazivačice. Početak prve pjesme odmah uspostavlja ja-ti odnos, koji će činiti temeljnu potku do kraja, a čija dinamika može predstavljati metaforičku sponu s naslovom apostrofiranim Eklogama. Među njima se nalaze i neke od najuspjelijih pjesama u knjizi (na stranicama 11, 12, 14, 16) – efektne, koncizne minijature usredotočene na jedan, mahom ljubavni prizor. ‘Elegije’ su obilježene različito kodiranim i usmjerenim odsustvom, gubitkom, odlaskom i nedostajanjem. ‘Nikada neću znati ono bitno o tebi’ svojim refrenskim ponavljanjem unosi baladni ton, a slično vrijedi i za ‘Oni se vraćaju’. Kao i potonja, ‘Srest ćemo se nakon Trećeg rata’ suočava se s neuralgičnim točkama i živim traumama iz za nas posljednjeg rata. Ponovno su uspjelije uglavnom kraće pjesme, primjerice ‘Kad dođe proljeće kupit ću kartu za Bukurešt’, ‘Pour’, ‘Krajem svibnja’, ‘Zatim su se dugo smijali’, ‘Putovanja’. U ‘Groteskama’ susrećemo niz protagonistica: od onih iz naslovne pretpovijesne lovačko-sakupljačke zajednice, preko djevojaka koje sviraju Rahmanjinova, žena-galiota, žene-koš, žena koje leže na grašku, sve do žene rođene iz dagnje i beželučane djevojke. Te su protagonistice uglavnom izložene nekom obliku nasilja – od strane partnera, patrijarhalnoga društva i kulture, ili – opet mahom kao akumulirana posljedica navedenog – sebe samih, što se može i treba čitati kao direktan komentar upravo alarmantne društvene stvarnosti. U domenu groteske pripadaju iščašenja, hiperbole, realizirane metafore, paralakse; izobličenje prikaza kod kojeg je komično prisutno barem kao eho, i intonirano je kritički. Naslovna pjesma, kojom ciklus započinje, primjer je uspjele, dobro vođene duge pjesme, a pjesma ‘Povratak’ (ponovno kratka) efektno zatvara knjigu.
Ukupna letvica sveska prilično je visoko postavljena, no realizacija je obično mnogo bolja u kraćim pjesmama, što rezultira određenom neujednačenošću. Duže se pjesme uslijed meandriranja mjestimice rasipaju i gube fokus, ili ‘razrada teme’ razrjeđuje lirsku potku i rezultira konačno slabijim učinkom. ‘Žene iz Altamire’ pripadaju ipak gornjem domu našeg najmlađeg pjesništva, te nam je sa zanimanjem iščekivati narednu autoričinu knjigu.
