Knjiga ‘Kvalitetne TV serije’ (CeKaPe i Jesenski i Turk, Zagreb) djeluje kao zahvalan poduhvat i s autorske i s izdavačke strane. Riječ je o ‘adaptaciji’ doktorske disertacije koja se bavi zanimljivom i široko atraktivnom temom: suvremenim (anglofonim) televizijskim serijama. Valja napomenuti da Sanja Kovačević koja potpisuje ovo djelo nije feministička aktivistkinja, blogerica i filmska kritičarka istog imena, nego dramaturginja, scenaristica i producentica, autorica više otkupljenih scenarija i koncepata za film i televiziju, te dugogodišnja insajderica u serijskoj kao i u filmskoj industriji. Zabavno je primijetiti da Kovačević u zahvalama na kraju knjige ističe i imenjakinju, ali u posve neutralnom tonu, bez pokušaja da se našali na račun moguće zabune.
Za razliku od brojnih sličnih slučajeva, čini se da su u proces prilagodbe ovoga doktorata za knjiško tržište uloženi znatan trud i refleksija, tj. da knjiga nije zbrzana za račun svojih komercijalnih potencijala: vizualno je umjesno oblikovana, građa je dobro organizirana, a bez obzira na pozamašnu količinu citata i poprilično upadljiv znanstveno-teorijski aparat, sam tekst je prijemčiv i prohodan. Već u organiziranju tematskih cjelina, kao i u naslovima poglavlja i potpoglavlja, očito je autoričino iskustvo u pitchovanju različitih kreativnih projekata, kao i sistematičnost tipična za dramaturge, ma što pisali. ‘Serije’ se sastoje od jednog eseja koji rekonstruira i historizira medijski kontekst serijskog booma s početka 21. stoljeća, pet studija koje se bave konkretnim serijama – ‘Obitelj Soprano’, ‘Žica’, ‘Momci s Madisona’ (‘Mad Men’), ‘Deadwood’ i ‘Breaking Bad’ (‘Na putu prema dolje’) – tri ‘reklamne stanke’ koje nas uvode u bitna problemska čvorišta vezana uz ovu tematiku (npr. pitanje autorstva u televizijskom mediju), a sve to uokviruju ‘Uvodna’, odnosno ‘Odjavna špica’. Pet odabranih naslova Kovačević će studiozno kontekstualizirati, usput ispisujući analizu još cijelog niza serija.
Uvjetno bismo mogli reći da autoričin metod pristupa serijama sadrži četiri razine. Ona razmatra televizijski medij, produkcijsko-logističku mašineriju koja stoji iza programa, te analizira samu materiju serija na ‘sociološkoj’ kao i na ‘stilskoj’ ravni. Dakako, međusobno ukrštanje i pretapanje svih ovih razina analize tim je prije neizbježno utoliko što ne postoji zasebna aparatura ‘serijske kritike’: budući da, za razliku od filma, TV serije još nisu dobile punopravan pristup u sfere visoke kulture, svako nastojanje da se teorijski i kritički zahvati u to područje mora uvažiti njihovu narav komercijalnog, masmedijskog proizvoda. Ovu složenu društveno medijsko-kulturnu situaciju Kovačević nastoji sagledavati integralno, sa sluhom za paradokse i proturječja koje generira.
Eventualni problem s ‘TV serijama’ načelne je naravi. Riječju: nastojanja da se globalni maskulturni fenomeni (pre)ispitaju na malim jezicima i u perifernim kontekstima poput našega uglavnom neizbježno rekapituliraju golemu građu koja je o njihovom predmetu bavljenja već napisana vani, dok je njihova ciljana publika gotovo uvijek i voljna i sposobna čitati i na engleskome ili nekome trećem jeziku. Ipak, Kovačević je načinila hvalevrijedan napor da uobliči djelo koje će biti više od kompilacije, i koje će nedvosmisleno nositi njezin autorski pečat – prije svega onaj pasionirane gledateljice, a i onda i znanstvenice i televizijske profesionalke. Treba pohvaliti i dosljednu prevodilačku prilagodbu hegemone engleske terminologije: premda ćemo, bez sumnje, i dalje češće govoriti o bingeanju nego o maratonskom gledanju, i ovaj aspekt svjedoči o trudu i ljubavi uloženima u ‘Kvalitetne TV serije’.
