Šire se prosvjedi u znak podrške 18-godišnjakinji iz Zadra koju je brutalno pretukao nasilnik?
Nažalost, taj slučaj nije iznimka. Ne radi se o tome da država nema mehanizme i zakone, no oni očito nisu funkcionalni, interpretiraju se ‘po slobodnom nahođenju’, a predstavnici institucija koriste poziciju moći da perpetuiraju nasilje i patrijarhat. Izvještaj pravobraniteljice za ravnopravnost spolova pokazuje da se u velikom postotku (58 posto) koristi institut olakotnih okolnosti, a u iznimno velikom (78 posto) otegotne okolnosti se zanemaruju. Praktički u svim slučajevima u kojima okrivljenik izrazi kajanje ili ispriku on biva pušten, pogotovo ako nije prethodno osuđivan, što ne znači da i nije bio prijavljivan za zločin nasilja. S druge strane, otegotne okolnosti redovno se zanemaruju. U velikom broju slučajeva pokazalo se da je zanemarivanje recidivizma i brutalnosti ono što dovodi do novog i sve brutalnijeg nasilja, često i do femicida, odnosno ubojstva žene. Obrazac pravosudnog postupanja pokazuje da se kod nas štiti nasilnika, a ne žrtvu.
Prosvjed Zadranki i Zadrana ukazuje na osviještenost razmjera i brutalnosti nasilja nad ženama, a to je produkt užasnog iskustva o kojemu se dugo šutjelo i toga što je već duže vrijeme Istanbulska konvencija, i s njom povezana tema nasilja nad ženama, prisutna u javnosti. A ovaj je slučaj, zbog iznimne brutalnosti i zbog toga što se radi o nasilniku koji iza sebe ima čak 40 prekršajnih i kaznenih djela, naprosto ogolio stvarnost nasilja nad ženama. Prosvjed je ukazao na sva bitna mjesta: nefunkcionalnost pravosuđa i države u zaštiti žrtava nasilja, strukturalnu prirodu nasilja nad ženama, nepovjerenje u sustav, osudu okoline, te na razloge zašto žrtve ne prijavljuju nasilje.
Dokle se došlo u borbi protiv nasilja protiv žena?
Podatak o 10.031 okrivljenom za obiteljsko nasilje, a tek 806 osuđenih na bezuvjetnu kaznu je dovoljan. Odnos društva prema nasilju prema ženama reflektiraju, ali i diktiraju mediji. Da ne spominjem notorni senzacionalizam u izvještavanju o nasilju prema ženama i notorne internetske komentatore, spomenut ću tekst renomiranog autora u jednoj od najčitanijih kolumni u mejnstrim mediju (Ante Tomić, Jutarnji list, Klasa optimist, 22. 12. 2018.) pod naslovom koji za sebe dovoljno govori: ‘To kako ljudi vole svoje tiranine je neobjašnjivo. Ako oni na izborima uvijek glasaju za iste sociopate, ne treba se čuditi ni zadarskim jadnicama’, gdje je žrtve nasilja doslovno nazvao glupačama i usporedio ih s glasačima HDZ-a tj. ‘narodom’ koji se uvijek vraća svom tiraninu. Tekst je eklatantan primjer onoga što je potrebno osvijestiti i mijenjati. Mediji u tome mogu i moraju imati važnu ulogu.
Kako ocjenjujete provedbu Istanbulske konvencije?
Njezina provedba nije ni u začecima. Prema svim zahtjevima konvencije Hrvatska kao potpisnica nastavlja podbacivati u zaštiti žrtava od nasilja. Hrvatska ovaj dokument treba ugraditi u svoje zakonodavstvo. Ako se ozbiljno govori o prevenciji i edukaciji, jedini logičan prvi korak bilo bi uvođenje edukacije za rodnu ravnopravnost u školski sustav, a to naravno ‘kolidira’ s vjeronaukom i sve besramnijom klerikalizacijom u odgojno-obrazovnim institucijama. Konvencija zabranjuje i stereotipe, pa bi u tom smislu trebalo mijenjati i školske udžbenike. Jedan od važnijih zahtjeva je obaveza države da godišnje financira adekvatan broj skloništa za žene. Nažalost, iskustvo iz zemalja regije, počevši od onih koje su prve pokrenule proces ratifikacije (BiH i Srbija), uči nas da država najčešće nije učinila ništa osim imenovanja pojedinih koordinacijskih tijela i donošenja međuresornih akata. No valja ponoviti da je Konvencija moćan mehanizam, da je na snazi tek par mjeseci i da će nevladine i feminističke organizacije učiniti sve da ga iskoriste. Bit će teško, ali uz sve veću osviještenost javnosti i medija, kakvu ipak primjećujemo, bit će lakše.
