U prostoru paviljona tržnice Brajda u Rijeci prošloga se petka održao panel inicijative Kino Katarina pod nazivom ''Antirodni pokreti: istraživanja i otpor'' na kojemu su govorili Maja Gergorić (Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu), Tanja Vučković Juroš (Odsjek za sociologiju, FFZG), Hrvoje Šimičević (Novosti), Ana Lovreković (fAKTIV) i Ana Jurčić (Dodirni mi koljena), uz moderaciju Marte Baradić (Kino Katarina).
Kino Katarina inicijativa je koja posljednjih devet godina programe održava u Puli i okolici, a osim što organiziraju filmske večeri, predstavljaju intervenciju kojom se reagira na aktualne probleme i potrebe zajednice. Upravo je takva intervencija bila ova panel rasprava organizirana povodom skupova molitelja iz akcije Muževni budite proteklih šest mjeseci, koji se svake prve subote u mjesecu okupljaju i u Rijeci, ispred katedrale sv. Vida. Cilj panela kojemu su prisustvovale brojne građanke i građani bio je upoznati se s poviješću antirodne mobilizacije i s aktualnim opozicijskim borbama i inicijativama.
Prema riječima Maje Gregorić, doktorandice na temu nastanka antirodnih pokreta u post-komunističkoj Europi, antirodni pokreti prvi su se puta u Hrvatskoj pojavili 2006. godine uslijed razmišljanja o uvođenju spolnog odgoja u obrazovnom sustavu. Tada se unutar udruge Glas roditelja za djecu (GROZD) osmišljava alternativno tumačenje spolnog odgoja temeljeno na apstinenciji, što označava početak mobilizacije antirodnih pokreta. U ljudsko-pravaški okvir diskurs antirodnih pokreta došao je procesom prilagodbe nakon što, kako je istakla Tanja Vučković Juroš koja sustavno istražuje antirodne pokrete, religiozni okvir u kojima je seks van braka amoralan, pobačaj sebičan čin i homoseksualnost grijeh, prestaje biti moćan te se konzervativni akteri više na njega nisu mogli pozvati kako bi potakli širu mobilizaciju ljudi van usko religioznih krugova.
- Godine 2006. u Hrvatskoj se po prvi puta pitanje seksualnog odgoja spominje kao pitanje prava roditelja da djecu odgajaju u skladu sa svojim vrijednostima. Događa se preokret iz moralnosti na pravo i dolazi do emocionalnog naboja. Razlog zašto je u Hrvatskoj meta seksualni odgoj je zato što je lako mobilizirati roditelje koji se boje da nemaju kontrolu nad svijetom u kojem živimo i što njihova djeca uče i rade – objasnila je Vučković Juroš te dodala kako je promjena okvira za konzervativne aktere bila vrlo uspješna.
U ovom je tjedniku Hrvoje Šimičević nedavno objavio seriju tekstova o Agendi Europe, logističkoj mreži sastavljenoj od nekoliko stotina najmoćnijih ultrakonzervativnih organizacija i političkih pokreta. Jedan od stratega bila je i Željka Markić, a članove mreže godinama je činilo više hrvatskih političara i aktivista. O tome kako njihove akcije, koje vidimo u Hrvatskoj, nisu lokalne i autentične priče, svjedoči komunikacija iz Google grupe Agende Europa koju je od 2013. do 2019. činilo oko 250 aktivista i najmoćnijih antirodnih organizacija sa svih kontinenata. U grupi su bili i političari ekstremne desnice koji su tek kasnije ušli u Europski parlament čime je, kako je komentirao Šimičević, Agenda Europa bila katalizator njihova uspjeha.
- Iz tih se e-mailova vidi kako su hrvatski članovi, a tada su to bili Ladislav Ilčić, Stephen Bartulica i Željka Markić, a bitno je za ovu priču i ''klečavce'' da je tu bila i Petra Tišljarić, jedna od predvodnica ''40 dana za život'' i ''Hrvatska za život'', zapravo prvi pokrenuli klečanje na Jelačićevom trgu u Zagrebu – istaknuo je Šimičević te dodao kako je proteklih nekoliko godina Ilčić reprezentirao stavove Agende u Europskom parlamentu, dok će sada to nastaviti Bartulica. Iako se čini da ''samo jedan čovjek'' u Europskom parlamentu nema toliku moć, krucijalno je naglasiti njihovu umreženost koju Šimičević naglašava.
Osim globalne povezanosti, postoji i ona na nacionalnoj razini zbog koje je, prema istraživanjima Maje Gergorić, čak petina dana u godini rezervirana za prosvjede protiv pobačaja u Hrvatskoj. Molitelji su u Hrvatskoj povezani s udrugama koje organiziraju akcije protiv pobačaja u krugovima bolnica, a na kriminalizaciju pobačaja usmjereno je više aktivnosti. O dostupnosti, odnosno nedostupnosti pobačaja u Hrvatskoj Ana Lovreković kazala je kako su rezultati nedavnih istraživanja bolji nego prethodnih godina, ali istovremeno porazni.
- Od 28 bolnica koje su u Hrvatskoj ovlaštene za vršenje pobačaja u 13 njih je veći broj liječnika koji se ne pozivaju na priziv savjesti od onih koji se pozivaju. Pritom u šest bolnica nije poznato stanje, a koje su i u javnosti poznate kao problematične bolnice jer uopće ne plasiraju informacije. Na temelju analiza koje je nedavno objavio portal Libela ispada da se u Hrvatskoj svaki drugi ginekolog poziva na priziv savjesti, što je u ovom trenutku glavna brana pravu na pobačaj – izjavila je Lovreković i naglasila problem izostanka procedure putem koje se liječnici odlučuju na priziv savjesti, što znači da je dovoljno da samostalno mijenjaju odluku kako i kada žele. Lovreković je kazala i kako se na priziv savjesti gleda kao na moralnu odluku, zbog čega u kolektivima liječnici koji su neutralni zapravo češće stanu na stranu pozivanja na priziv savjesti.
O učinkovitosti otpora antirodnim pokretima govorila je Ana Jurčić, kulturologinja, montažerka te dugogodišnja riječka aktivistica i osnivačica inicijative ''Dodirni mi koljena'' koja okuplja Riječanke i Riječane u kontraprosvjedima moliteljima na Trgu Grivica u Rijeci. Premda je Jurčić uvijek za direktnu akciju, objašnjava i kako ona ne može uvijek biti učinkovita te se ne može očekivati da ponudi jasna rješenja jer je od izrazite važnosti intersekcionalna sinergija – postoji snaga u direktnim akcijama i odlazak na ulicu uvijek ima smisla, no frontovi su široki te je potreban i istraživački i znanstveni rad. Dotakla se i uljuljkanosti ljevice u stav da su stečena prava teško otuđiva, a da nisu govori galopirajuća sila s jasnom agendom. Jurčić je govorila i o čestom argumentu da antirodne aktere i inicijative treba ignorirati te kazala kako on ne drži vodu jer problem neće nestati sam od sebe, što je postalo jasno onda kada je 2013. namjera Željke Markić da ''zaštiti brak'' došla do Ustava.
- Ne treba ignorirati tu pojavu jer ovim skupinama ne smijemo prepustiti niti javni prostor, a još manje javni diskurs. Javni diskurs oblikuje mišljenja, a kada ta konotacija uđe u diskurs postaje normalizirana i slabo se propituje. Naša je obaveza da joj ne dopustimo da preuzme taj prostor za sebe – zaključila je Jurčić.
