"Stranac u noći: sindikalno organiziranje stranih radnika i radnica u Hrvatskoj i Sloveniji", naslov je tribine koju je feministički kolektiv fAKTIV organizirao u utorak u Zagrebu, uz sudionice Anu Vragolović iz Novog sindikata i Lauru Orel iz ljubljanske Delavske svetovalnice.
Susret i razgovor pred ispunjenim gledalištem dvorane Saveza antifašističkih boraca i antifašista održan je po najavnim pitanjima o tome, za početak, tko su uopće strani radnici i radnice u te dvije zemlje. Potom, kako u ove zemlje stižu, u kojim sektorima rade, i kakvi ugovori im se nude, te kolike plaće zarađuju? Učlanjuju li se u sindikate, i rade li sindikati na tome da ih učlane? Kakvi oblici radničkog organiziranja nam trebaju u ovom trenutku, i zašto klasične metode sindikalnog djelovanja nisu dostatne? Ima li razlika u organiziranju radnika i radnica, u pristupu tzv. ženskim i muškim sektorima rada?
Startne pozicije, u vezi s tim, u Hrvatskoj i Sloveniji su donekle istovjetne – nepouzdani podaci o brojnosti stranih radnika, općenito slabo reguliran njihov status, nebrojene teškoće s kojima se oni sami suočavaju. Lani ih je, sudeći po MUP-ovim boravišnim dozvolama, u Hrvatskoj bilo oko 170 tisuća, dok Slovenija bilježi njih oko 100 tisuća.
Dolaze ponajprije iz ostalih zemalja poteklih iz Jugoslavije, zatim iz srednjoazijskih država poput Indije, Bangladeša, Nepala, ali i Turske i Filipina. Rade u građevinarstvu, turizmu i ugostiteljstvu, na poslovima čišćenja, i po raznim drugim, u pravilu slabije plaćenim radnim mjestima, kao što se moglo čuti na ovoj tribini u okviru popratnog programa uoči fAKTIV-ova tradicionalnog Noćnog marša za Osmi mart.
Strani radnici teško se javljaju sindikatu, uslijed straha od poslodavca o kojem ovise u puno većoj mjeri negoli domaći, kazala je Vragolović, a najčešća zakidanja njihovih prava tiču se (ne)uplaćivanja mirovinskog i zdravstvenog doprinosa. Veliki sindikati i u Hrvatskoj i u Sloveniji pritom nisu ni fleksibilni dovoljno, a stranci ipak iziskuju kompleksniji pristup, zbog delikatnijeg položaja u kojem se nalaze.
Uz opasku moderatorice Ivane Perić, članice fAKTIV-a i novinarke ovog tjednika, da tema tribine nisu isključivo stani radnici, nego i povezivanje radničkih predstavništava unutar EU-a, te između različitih sektora, a posebno status radnica, Ana Vragolović podsjetila je na iskustvo Novog sindikata pri organiziranju žena zaposlenih u tekstilnoj industriji Orljava, ali taj slučaj, međutim, još nije razriješen.
Delavska svetovalnica, jedna specifična slovenska udruga za ispomaganje radništva, također ispunjava neke funkcije koje veći sindikati nisu sposobni ili spremni zadovoljiti. Tako je Orel pojasnila i da u njihovoj ustanovi ne pitaju radnike odmah za članstvo, kao što je slučaj u sindikatima, nego im najprije uznastoje pomoći, jer drukčiji pristup, rekla je ona, nije ni životno realan.
Krunski primjer alternativne prakse te organizacije o kojoj, inače, hrvatski redatelj Srđan Kovačević upravo radi dokumentarni film, slučaj je aktivacije stotina turskih radnika s gradilišta drugog kolosijeka željezničke pruge do Luke Kopar. To je ujedno daleko najveće gradilište u Sloveniji, ali radnici turskog podizvođača nisu ondje redovno dobivali svoje naknade, osim što su živjeli i radili u groznim uvjetima, pa se lani par njih odlučilo javiti Delavskoj svetovalnici. Konačni rezultat bilo je sindikaliziranje polovine tamošnjih turskih radnika i dizanje njihove plaće na dotad najviši iznos u građevinarstvu na području Slovenije.
