Laiku poput mene ‘stajska bolest’ može zvučati kao opaka kožna zaraza, no posrijedi je zapravo naziv za stanje dezorijentacije koje pogađa konje kad se nakon dužeg razdoblja zatočeništva u staji dokopaju svježeg zraka. Ipak, već od prvih stranica drugog romana Slađane Bukovac jasno je da će od ‘stajske bolesti’ u njemu patiti prvenstveno ljudi: veterinarsko-farmerski termin prerasta u ambicioznu metaforu ne samo duševnog stanja u kojem su pojedinci-likovi redom zaglibili, nego i društvenih odnosa u koje su upleteni.
I autoričin hvaljeni romaneskni prvenac ‘Rod avetnjaka’ u naslovu je sadržavao ‘životinjsku’ metaforu, a životinje je spominjao dovoljno često da to i kritika istakne. ‘Stajska bolest’ ide korak dalje: glavna junakinja, koja radi na farmi za stare i onemoćale konje, daleko je sklonija životinjama nego ljudima. Ona je ujedno i jedini ljudski lik kojeg sveznajući pripovjedač redovito naziva imenom – Jelena – dok ostale uglavnom zove po društvenim ulogama – Profesor, Izvjestitelj, Pravednik – u kojima nastupaju (premda nije istina da baš nikome od njih ne doznajemo ime, kao što su to ustvrdili manje pažljivi čitaoci). S druge strane, konji Vihor, Harekin i Tara i psi Falko i Tango dosljedno nose vlastita imena. Ovaj pripovjedački zahvat pomaže nam da odnose među likovima, pa i (društvene i književne!) hijerarhije za koje bismo pretpostavili da među njima vladaju, vidimo u neočekivanom svjetlu.
Značajno mjesto u fabuli ‘Stajske bolesti’ zauzima ubojstvo, kojemu sekundira niz manjih ili većih nasilnih i tlačiteljskih činova i praksi, od trgovine ljudima do obiteljskog nasilja. Ipak, u interesnom se središtu romana ne nalazi toliko enigma konkretnog zločina, koliko ‘enigma’ nasilja uopće; posrijedi je metakrimić prije nego krimić. Radnja romana pretežno se odvija u provincijskom podneblju koje ćemo zbog autoričinog porijekla (Glina) možda zamišljati kao Baniju ili Pounje – sustavno zapuštenom ruralnom kraju, ispražnjenom od živih ljudi, a napučenom ratnim sablastima (i Jelenini roditelji žrtve su ratnog zločina). U razgovoru za ‘Novi list’ sama Bukovac usporedila je Jelenu s jednim od arhetipova iz skandinavskih krimića: naoko flegmatičnom, ali borbenom i upornom ženom koja u svom (feminističkom) prkosu ustrajava i onda kad njeno okruženje to čini naizgled apsurdnim. Ova paralela osobno mi je otvorila novi ključ za čitanje pripovijesti – kao neke vrste ruralnog noira – i uputila me na televizičnu kvalitetu teksta.
Za tumačenje naslovne metafore bitan je i lik Profesora, očinske figure s kojom se Jelena dopisuje. Ovaj cjeloživotni buntovnik, što stvarni što zamišljeni disident iz glavnoga grada, fatalistički drži da je upravo ‘dezorijentacija’ poput one koje pogađa konje trajna karakteristika ‘našega’ mentaliteta, koja ‘nas’ čini vječito zaostalima te podjednako agresivnima i neciviliziranima ma u kojem društvenom poretku i političkoj konstelaciji živjeli. Spram ovog lika autorica gradi ironijsku distancu, ali ne uspijeva sakriti simpatije koje gaji prema njemu; do kraja nismo sigurni je li Profesorov svjetonazor ujedno i njezin (što je dobro po književnost).
Možda i najbolje dionice ‘Stajske bolesti’ jesu upravo one koje pripovijedaju o interakcijama među ljudskim i životinjskim bićima, o njihovim čudesnim i često začudnim susretima i prijateljstvima. Daleko od toga da bi zauzimali marginalno mjesto ili bili od sekundarnog značaja za romanesknu cjelinu, ti su pasaži dovoljno intenzivni da nas i sami zainteresiraju za roman. Naravno, ukoliko imamo na umu da je i sama farma arhetipski prostor okrutnosti i eksploatacije – no to je tema za drugi tekst, a možda i za drugi roman.
