Kada je nakon Drugog svjetskog rata proglašena sovjetska republika Armenija, sovjetske vlasti pozvale su raseljene Armence na repatrijaciju. Armence, izbjegle u Rumunjsku pred turskim progonima i genocidom između 1895. i 1922., u priči o neopisivim bogatstvima sovjetske Armenije privukao je zov izgubljene domovine. U obećana bogatstva nije se pretjerano vjerovalo. Dogovor je bio da se oni koji odu iz SSSR-a jave obiteljskom fotografijom. Ona će reći više od riječi. Ako glava obitelji na fotografiji stoji, onda je dobro. Ako se naslanja, onda je tako-tako. Ako sjedi, onda je loše. Kada je godinama kasnije napokon stigla, fotografija je u tišini kružila iz ruke u ruku. Na njoj glava obitelji nije stajala, niti se naslanjala, niti je sjedila – već je bila opružena na travi. No upozorenje je za mnoge stiglo prekasno. Repatrijacija je završena 1948., a 1949. su počele deportacije. Dijaspora je za Staljina, piše Varužan Vosganjan, značila opasnost izvana prema unutra i kušnju za one unutra prema van. Umjesto Armenije, novo odredište bio je Sibir.
‘Knjiga šapata’ (s rumunjskoga preveli Ana Brnardić Oproiu i Adrian Oproiu; Sandorf, Zagreb), knjiga je obiteljskih priča i nacionalne povijesti koja se priča u pola glasa, šapatom, da ne čuje netko tko ne bi trebao, da uz svu muku onoga što je bilo ne bude i neke nove muke. To su priče koje je Varužan Vosganjan slušao kao dijete od svojih djedova. Pred progonima i ubijanjima Armenaca Vosganjanova obitelj je bježala širom Carstva, od Armenije do Mezopotamije, pa do Konstantinopola, kako Armenci zovu Istanbul, ignorirajući njegovo polumilenijsko tursko ime. Iz turskih i grčkih luka armenski su se zbjegovi prelijevali u more i odlazili ka drugim obalama. Mnogi su završili u Americi. Za njih je povijest završila, a obiteljske priče šaputale su se samo pred djecom još premalom da slušaju takve strahote. Tako je nekako odrastao i Andre Agassi, igrajući tenis, brinući više o frizuri nego o nacionalnoj povijesti.
Vosganjanova obitelj završila je u Rumunjskoj i tu povijest nije stala. Obiteljske priče nastavile su se šaptati, a Vosganjan nikada nije bio premali za njih. S obiteljskom predajom koju je naslijedio, teniski reket njegovog američkog sunarodnjaka nije mu bio od pomoći. Odrastajući na povijesti genocida, Varužana Vosganjana (1958.) zapale su olovka, pisaći stroj, Word program. ‘Knjigu šapata’ objavio je 2012. i s njome kao književnik stekao međunarodni ugled. Osim za roman, Vosganjanu olovka služi i za poeziju, kratke priče, tekstove o ekonomiji; ujedno, predsjednik je Udruženja pisaca Rumunjske, političar, a u dvije vlade bio je i ministar ekonomije.
‘Knjiga šapata’ je dirljiv, potresan i poetičan spomenar djedova i baka, pradjedova i prabaka, bližih i daljih rođaka. Knjiga junaka nacionalne povijesti, onih koji su stradavali i onih koji su pružali otpor: od Armenca Garoa koji je prijetio da će dići u zrak čitavu riznicu Carstva ako se ne zaustavi ubijanje Armenaca, do generala Droa koji je tražeći saveznika u borbi za Armeniju na kraju završio s Hitlerom. Za Vosganjana su obiteljska kronika i nacionalna povijest temeljni literarni narativ. Pripovijesti djedova početak su povijesti i krajnja točka književnosti. Premda kritičan prema armenskoj povijesti, Vosganjan nije kritičan prema samoj ideji nacionalne povijesti. Na neki način, kao i general Dro, Vosganjan je zatočenik nacionalne povijesti, narativa klana i plemena. ‘Knjiga šapata’, kao izvanredan komad teksta, iz tog ga zatočeništva iskupljuje – ali ujedno i još dublje zatočuje.
