Armenske separatističke vlasti u Nagorno-Karabahu prošloga su utorka potpisale novo primirje kojim su, nakon jednodnevne azerske vojne ofenzive, pristale na potpuno razoružavanje i početak pregovora o reintegraciji u sastav Azerbajdžana. Po svemu sudeći, tim je činom nakon više od tri desetljeća sukoba i višemjesečne opće ekonomske blokade konačno stavljena točka na i na postojanje samoproglašene armenske Republike Artsah. I dok azerske vlasti slave još jedan trijumf, više od stotinu tisuća karabaških Armenaca čeka nesigurna budućnost.
Velike su mase armenskih civila odmah po potpisivanju primirja pohrlile na aerodrom u karabaškom glavnom gradu Stepanakertu, koji služi kao jedna od najvećih baza ruskih mirovnih snaga u zaraćenoj regiji. Lokalno armensko stanovništvo, čini se, u najvećem broju ne vjeruje porukama azerbajdžanskog predsjednika Ilhama Alijeva, koji je prošloga tjedna u televizijskom obraćanju javnosti armenskim civilima obećao sigurnost i mirnu integraciju u azersko društvo. Umjesto toga, karabaški Armenci traže što bržu evakuaciju u Armeniju. Armenski premijer, Nikol Pašinjan, nedavno je naglasio spremnost te države za prihvat izbjeglica, ali i naglasio kako trenutačno ne vidi "nikakvu direktnu prijetnju" po živote etničkih Armenaca na Karabahu.
Sama Armenija nije vojno reagirala na prošlotjednu azersku ofenzivu. Karabah je još od 2020. u potpunosti okružen teritorijem pod azerskom kontrolom, pa bi bilo kakva vojna intervencija značila direktan upad na suvereni teritorij Azerbajdžana i daljnju eskalaciju sukoba.
U trenutačnoj konstelaciji snaga Armenija se ne bi mogla nadati pobjedi, a direktan sukob između nje i Azerbajdžana mogao bi rezultirati i širenjem azerske ofenzive na međunarodno priznati teritorij Armenije. Azerbajdžan bi takvom akcijom zasigurno pokušao postići otvaranje koridora prema nahičevanskoj eksklavi i Turskoj, čime bi se ispunio jedan od nedosanjanih snova suvremene azerbajdžanske geopolitike. Alijev je od 2021. u više navrata spominjao mogućnost otvaranja takvog koridora, "sviđalo se to Armeniji ili ne", a simptomatično je da se 25. rujna upravo u Nahičevanu sastao sa svojim velikim saveznikom, turskim predsjednikom Erdoganom.
Armenski premijer Pašinjan tako se ponovno našao u nezahvalnoj poziciji. Bespomoćan bez podrške velikih saveznika, sudbinu Karabaha je drugi put u tri godine morao prepustiti u ruke Rusije, koja se još od devedesetih predstavljala kao jedina zaštitnica armenskih nacionalnih interesa. No Rusija je i ovoga puta, kao i tijekom rata 2020., odigrala puno pasivniju ulogu nego što je to većina Armenaca od nje vjerojatno očekivala.
Usprkos tome što su ruske mirovne snage već tri godine prisutne u Karabahu, one nisu uspjele (ili uopće htjele) zaustaviti ni dugotrajnu ekonomsku blokadu ni nedavnu azersku vojnu ofenzivu. Primirje koje je Rusija isposlovala 20. rujna također je privilegiralo azerbajdžansku stranu i de facto predstavljalo kapitulaciju armenskih snaga na Karabahu, koje su njime prihvatile obavezu razoružavanja i prekidanja svih vojnih kontakata s Armenijom te započele pregovore o integraciji u državni okvir Azerbajdžana.
Očito je da Rusija ili nije mogla ili nije htjela pomoći Armencima na Karabahu. S jedne strane, jasno je da je ruska vojska posljednjih godina u potpunosti fokusirana na krvavi osvajački rat u Ukrajini i da si ne može priuštiti novu avanturu na Kavkazu. S druge strane, sasvim je moguće da se radi o kalkuliranom potezu kojim se pokušava napraviti dodatni pritisak na armenske vlasti.
Administracija premijera Pašinjana u proteklih je godinu dana povukla nekoliko poteza koji nisu bili po volji ruskim vlastodršcima. Jedna od tih odluka svakako je iskazivanje želje za pristupanjem Međunarodnom krivičnom sudu, koji je početkom godine izdao nalog za uhićenjem Vladimira Putina. Pašinjan je početkom rujna u intervjuu talijanskoj La Repubblici izjavio da je armenska ovisnost o Rusiji predstavljala "stratešku pogrešku", što je ponovio i nakon potpisivanja novog primirja.
Ruska pasivnost proteklih tjedana stoga se može shvatiti i kao nastavak ucjenjivačke politike prema Armeniji, kojom se želi spriječiti njeno prilaženje Zapadu. Koliko će ta politika biti uspješna pokazat će vrijeme. Pad Karabaha već je izazvao masovne prosvjede u armenskom glavnom gradu Jerevanu, a očekivano doseljavanje desetaka tisuća izbjeglica može samo dodatno destabilizirati situaciju. U svakom slučaju, na Kavkazu možemo očekivati vruću – i žalosnu – jesen.
