U najnovijem sukobu Armenije i Azerbejdžana potvrđeni broj mrtvih premašio je stotinu i prijeti eskalacija do otvorenog regionalnog rata. Erevan optužuje Ankaru da je turski avion F-16 srušio armenski Suhoi-25, a obje strane neprijateljske gubitke procjenjuju na više stotina. Borbe su izbile u nedjelju duž linije razdvajanja u Gorskom Karabahu, a Baku i Erevan uzajamno se optužuju za započinjanje konflikta. Dvije države za većinski armensku bivšu autonomnu oblast unutar Azerbejdžana – površine 4.400 kvadratnih kilometara i jedva 150.000 stanovnika – s prekidima se bore više od 30 godina. Rat koji se vodio od 1988. do 1994. završio je s 30-ak tisuća mrtvih i više od milijun obostrano prognanih, kao i potpunom armenskom pobjedom. Armenija je zauzela gotovo čitav Karabah i okupirala dodatnih 7.634 kilometara kvadratnih azerbejdžanskog teritorija, pa je proglašena ni od koga priznata ‘Republika Arcah’, u stvarnosti pod kontrolom Erevana. Mirovni sporazum nikad nije sklopljen, niti se Baku pomirio s gubitkom teritorija, pa je spor oko Karabaha postao još jedan u nizu postsovjetskih ‘zamrznutih sukoba’. Od 2008. redovno svakih par godina izbijaju borbe, najozbiljnije 2016., kada je u četverodnevnom ratu poginulo najmanje dvjesto ljudi.
Aktualni sukob od prijašnjih razlikuje nekoliko elemenata. Prvo, i Armenija i Azerbejdžan izvijestili su da su o bombardiranjima i izvan spornog područja, pa je moguće da se sukob proširi duž čitave azersko-armenske granice: obje su zemlje započele mobilizaciju. Drugo, iza Azerbejdžana je u potpunosti stala Turska: Erdoğanov savjetnik İlnur Çevik poručio je Azerbejdžanu da ‘ode toliko daleko koliko želi’. Dvije zemlje vežu političke, kulturne i jezične veze: nekadašnji azerski predsjednik Hejdar Alijev rekao je da je riječ o ‘jednoj naciji s dvije države’, a Ankara navodno ima i vojnu prisutnost na azerskom teritoriju. Treće, Azerbejdžan je, frustriran izostankom ikakvog napretka u pregovorima – obje strane su beskompromisne – i zahvaljujući prihodima od nafte u proteklo desetljeće i pol više no udeseterostručio vojni proračun te je moguće da raste spremnost za vojno rješenje.
Međutim, kao i u nizu drugih sukoba, ključna je uloga Rusije. Iako Moskva otvoreno prodaje naoružanje objema stranama, njen formalni saveznik je Armenija, članica Euroazijske unije i Organizacije ugovora o kolektivnoj sigurnosti. Rusija uz to ima i vojne baze u zemlji, pa premda više no triput mnogoljudniji Azerbejdžan uživa vojnu nadmoć, Moskva neće dopustiti armenski poraz. Nakon Sirije i Libije ovo je treći sukob u kojem su Moskva i Ankara na suprotnim stranama, a Vladimir Putin redovno nadigrava Erdoğana, čije geopolitičke ambicije nadilaze njegove političke sposobnosti i turske vojne kapacitete. Po svemu sudeći, Erdoğan se i ovog puta zaletio. Putin ‘neće tolerirati tursku vojnu intervenciju. Rusija je jedina velika sila s interesom da na Kavkazu vlada stabilnost i voljom da je nametne’, dok se Erdoğan eventualno može nadati da ‘sačuva obraz time što će ga Putin pripustiti za pregovarački stol. Ali to će zahtijevati da turski vođa napravi ustupke u drugim područjima’, piše američka novinska agencija Bloomberg. Kako Rusiji ne odgovara ni eskalacija ni rješenje sukoba – jer je zahvaljujući njemu presudni faktor – za očekivati je skoro ponovno zamrzavanje situacije.
Inače, i Armenija i Azerbejdžan spadaju među deset najmilitariziranijih zemalja svijeta. Erevan troši 21, a Baku 11 posto BDP-a na vojsku. Istovremeno gotovo četvrtina Armenaca živi u siromaštvu, dok isto važi za 5,1 posto Azera. Ukratko, velike sile nameću utjecaj i zarađuju, korumpirane elite potpiruju nacionalizam, a sirotinja gine.
