Unatoč glasnim američkim upozorenjima da ne može istovremeno sjediti na briselskoj i moskovskoj stolici, Srbija je odmah nakon otvaranja dvaju novih pregovaračkih poglavlja s EU-om nastavila nadograđivati svoje odnose s Rusijom. Za razliku od američke administracije koja se ne ustručava otvorenih pritisaka na Srbiju kako bi se pridružila zapadnoj kaznenoj ekspediciji zbog ruske umiješanosti u ukrajinske oružane sukobe i aneksije Krima, Putinova Rusija na Srbiju primjenjuje politiku meke moći, gurajući u prvi plan prednosti koje ima u svojim odnosima s drugim državama, pa i Srbijom.
Nedavna eksplozija u najvećem europskom plinskom čvorištu u austrijskom Baumgartneru još jednom je zorno potvrdila da skoro sve europske zemlje itekako ovise o ruskom plinu i njezinu energetskom sektoru. I kraći prekidi dostave ruskog plina, poput ovoga zbog havarije u Baumgartneru, izazivaju zabrinute reakcije ponajprije europskih industrijskih kompanija koje proizvode na ruski plinski pogon, pa su tako reagirale talijanske, austrijske, slovenske i ine kompanije koje su nakratko ostale bez ruskog plina. Zašto je tako najbolje objašnjavaju podaci: u Italiji je udio ruskog plina 37 posto, u Njemačkoj 28 posto, u Sloveniji, Grčkoj i Mađarskoj između 40 i 45 posto, a u Češkoj, Slovačkoj, Finskoj, Litvi, Latviji i Estoniji skoro 100 posto. Premda su se sve te zemlje pridružile sankcijama protiv Rusije, nijedna nije ni pomislila prekinuti kupovinu ruskog plina, iako bi upravo to najteže pogodilo rusku privredu i zemlju u cjelini. Amerikanci bi rekli da i one sjede na dvije stolice: malo kažnjavaju Rusiju, a puno više energetski posluju s njom. Ovih dana objavljeno je da su ukupne obostrane štete zbog uvođenja sankcija Rusiji dobrano premašile 100 milijardi eura i da su skoro ravnomjerno raspoređene na one koji su uveli sankcije i na Rusiju koju se kažnjava. Najveće gubitke, pored Rusije, trpi Njemačka, no njezine kompanije su u međuvremenu našle način da poštujući sankcije ipak povećaju njemačko-rusku robnu razmjenu.
Slično se ponaša i Hrvatska: dok na državnoj razini smjerno slijedi američko-europske sankcije Rusiji i izbjegava razvijati hrvatsko-ruske državne odnose, ni malim prstom nije mrdnula da Prvom plinarskom društvu makar oteža uvoz ruskog plina i njegov plasman na hrvatsko tržište. Štoviše, PPD je s Gazpromom nedavno ugovorio uvoz još više kubnih metara ruskog plina, milijardu kubika godišnje, hvaleći se tim svojim poslovnim uspjehom.
Stoga ni Vučićeva Srbija nema namjeru ičim kvariti svoje odnose s Rusijom, pogotovo zbog toga što spada među najteže europske ovisnike o ruskim energentima, a i njezine su političke, ekonomske, kulturne i ine veze s Rusijom čvršće nego one većine drugih europskih država, uostalom kao što su i njemačko-ruske veze snažnije od onih Rusije i ostalih europskih država. Uoči svog trodnevnog službenog boravka u Moskvi na početku ovoga tjedna, srpski predsjednik Aleksandar Vučić naširoko je objašnjavao razloge zbog kojih je njegov susret s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom značajan za Srbiju, ali je između redova poručivao i da bi Srbija zbog toga mogla imati problema s Amerikancima, a možda i s pojedinim članicama EU-a. Istovremeno je šutio o eventualnim problemima koje bi Srbija mogla imati u slučaju da počne hladiti svoje odnose s Rusijom. Ni Putin ni drugi ruski lideri nijednom riječju nisu spomenuli kako bi reagirali kad bi Srbija postupila po američkoj zapovijedi i odrekla se moskovske stolice.
I Vučić i Putin u prvi plan su gurali ono što ih spaja, a javno šutjeli o točkama koje bi ih mogle razdvajati. U središtu njihovih službenih objava bili su novi srpsko-ruski plinski poslovi. Gazprom je prethodno objavio da je na Balkanu ove godine ostvario najveći rast isporuke svojeg plina. Pritom je u Srbiji taj rast bio najveći: do sredine studenoga 23,5 posto u odnosu na isto lanjsko razdoblje. Potrošnja ruskog plina u Srbiji s lanjskih 1,75 milijardi porasla je na preko dvije milijarde kubika. Izvoz u Tursku porastao je 18,8 posto (na 27,6 milijardi kubika), u Grčku za 10,1 posto, u Bugarsku za 5,7 posto, a u Mađarsku za 22 posto. Balkan i njegovo okruženje očito postaju sve važnije tržište za ruski plin i Rusija je uporna u svojoj namjeri da osigura stabilnu dostavu na taj prostor.
Nakon što je pod američkom pritiskom EU minirala izgradnju plinovoda Južni tok, Rusija je u Turskoj našla partnera s kojim će do turske, ali i bugarske i grčke obale dovući svoj plin novim velikim plinovodom, Turskim tokom. Turski tok trebao bi postati alternativni pravac kojim će Rusija dostavljati plin na Balkan, ali i dalje prema južnoj i srednjoj Europi, nakon što poslije 2019. prestane u taj dio Europe slati plin preko Ukrajine, što je odavno najavila. Stoga su ruski i srpski resorni ministri, pod budnim Putinovim i Vučićevim očima, potpisali anekse ranijih rusko-srpskih sporazuma kojima se Srbiji osiguravaju dodatne količine plina (već sljedeće godine barem 15 posto više, a možda i više jer Putin je spomenuo da bi Srbija u 2018. mogla potrošnju plina podići s ovogodišnjih dvije milijarde na čak 3,5 milijardi kubika plina), ali joj se za razliku od dosad dopušta i reizvoz ruskog plina. Usto je ugovorena i izgradnja novih plinovoda kojima bi se Srbija preko Bugarske povezala s Turskim tokom, a istovremeno se šireći svoju mrežu plinovoda diljem zemlje povezala i sa svojim zapadnijim susjedima kako bi postala tranzitna zemlja za transport ruskog plina. Paralelno će uz pomoć Gazproma povećati i kapacitete skladišta plina Banatski dvor na 750 milijuna do milijardu kubnih metar plina i tako osigurati svoje sadanje polugodišnje potrebe za plinom.
Putin je podsjetio da je Gazprom, otkad je postao većinski vlasnik Naftne industrije Srbije (NIS), u njezinu modernizaciju uložio tri milijarde dolara, a naglasio je i da se rusko-srpska robna razmjena u ovoj godini dobrano oporavila jer se povećala za 26 posto, a novim sporazumima trebali bi i dalje rasti. Novost je Putinova najava da će ruske banke investirati u jačanje srpskog bankarskog sektora, što sugerira da će Sberbanka i druge ruske banke nakon kraha s kreditiranjem Agrokora u Srbiji potražiti nove partnere za širenje poslova na Balkanu. Prve mete vjerojatno će biti Agrokorove kompanije u Srbiji, čiju je prodaju Sberbanka već sudski blokirala s namjerom da naplati barem dio svojih potraživanja od bankrotirane Todorićeve kompanije. Merkator Srbija upravo je prodao svoj tržni centar na Novom Beogradu MPC grupi u vlasništvu srpskog poduzetnika Petra Matića koji je čvrsto povezan s ruskim biznisom.
Vučić i Putin međudržavnim sporazumima ozvaničili su i širenje kulturne i znanstveno-tehnološke suradnje, a ovaj put se nisu javno hvalili širenjem vojne suradnje, iako su se srpski mediji raspisali o novim helikopterima i protuzračnim sustavima koje će Rusija povoljno prodati Vojsci Srbije. Nijednom riječju nisu spomenuli ni kako su raspetljali kamen spoticanja oko ruskog humanitarnog centra u Nišu, za koji SAD i NATO tvrde da je ruski špijunski centar zbog čega se žestoko protive da Rusi koji u njemu rade dobiju diplomatski status, što Rusija traži kako bi se izjednačili sa statusom koji imaju pripadnici NATO-a u Srbiji. Vučić je pred Putinom ponovio da je prioritet Srbije članstvo u EU-u, a ovaj na to nije ni trepnuo jer Rusiji su, unatoč sankcijama koje joj je Unija nametnula, europske države još uvijek glavni ekonomski partneri. Srbija je tek dio tog rusko-europskog mozaika.
