Nakon nedjeljnih izbora Bjelorusiju su zahvatili najveći neredi u postsovjetskoj povijesti te zemlje. Prema izbornoj komisiji, više od 80 posto glasova Bjelorusa dobio je Aleksandar Lukašenko koji istočnoeuropskom zemljom vlada duže od četvrt stoljeća, dok je glavna opozicijska kandidatkinja Svetlana Tihanovskaja - u čijoj su kampanji održani najmasovniji politički skupovi još od sovjetskog doba – navodno osvojila svega 9,9 posto glasova.
Izgledno je da ti rezultati ne odražavaju raspoloženje tisuća ili, vjerojatnije, desetaka tisuća građana koji su izašli na ulice Minska, Gomelja ili Vitebska. Prema pisanju medija, došlo je do masovnih sukoba, a interventna policija raspoređena u više od dvadeset gradova koristi gumene metke, suzavac i vodene topove. Međutim, čini se da je opozicija ostala bez vođa: prije izbora Lukašenko je ostale važne protukandidate uhapsio ili su pobjegli iz zemlje.
Nakon izbora Tihanovskaja nije prihvatila njihov rezultat, ali nije ni pozvala na ulične prosvjede. Navodno je vlastitom voljom pobjegla je u Litvu, rekavši da to radi zbog dobrobiti vlastite djece te da događanja u Bjelorusiji ‘nisu vrijedna ni jednog života’, dok se u njoj bliskim opozicijskim krugovima smatra da je na takve izjave natjerana. U ponedjeljak je, inače, poginuo jedan prosvjednik, ranjeni se do sada prema izvještajima broje u stotinama, a uhapšeni u tisućama. Prema posljednjim izvještajima, Lukašenko je u pokušaju da sačuvao vlast srušio internet u Bjelorusiji i uvelike onemogućio funkcioniranje aplikacija za komunikaciju.
Upućeni novinari kažu da bi Lukašenka glave – ili makar političke stabilnosti - mogla doći bahatost falsifikacije izbornih rezultata. Da je umjesto s 80 posto pobjedu proglasio s 55 posto glasova te izjavio da je primio poruku naroda, možda bi prosvjedi ostali ograničeni na populaciju mladih i aktivista, dok je ovako ishod neizvjestan. Ključna je, svakako, uloga Rusije. Nakon što je Moskva priznala rezultate izbora, Lukašenko je izjavio da su prosvjedi dirigirani od strane Češke, Poljske i Velike Britanije. No potpora ruskog predsjednika Vladimira Putina svakako ima visoku cijenu: ukoliko oslabljeni Lukašenko i preživi na vlasti, kontrola Kremlja nad Bjelorusijom svakako će se povećati.
Europska unija je, s druge strane, ocijenila da izbori nisu bili ni pošteni ni slobodni. Međutim, kao što ističe poljski list Rzeczpospolita, ‘zapad nema nikakvu ponudu za Bjelorusiju’. Europska unija previše je zaokupljena vlastitim problemima i nemoćna za odlučno djelovanje, a eventualne sankcije Lukašenka bi možda još čvršće otjerale u zagrljaj Moskve. Upitno je kako će biti moguće čvrsto se suprotstaviti režimu i istovremeno bjeloruskim građanima ne učiniti život nepodnošljivijim. Kratkoročno, dosta toga ovisit će o lojalnosti policije, ostatka represivnog aparata i birokracije Lukašenku. Dugoročno, bez obzira na određene dosege Lukašenkovog režima u borbi protiv siromaštva, izgledno je da će se represivna diktatura i geopolitički interesi srušiti na glave građana.
