Nekoliko mjeseci nakon što se pojavila opsežna studija, ukoričeni doktorat Branislava Oblučara naslovljen simptomatično ‘Na tragu Kornjače’, koja je ponudila jedno od najtemeljitijih dosadašnjih (usredotočujući se prije svega na pjesmu u prozi) čitanja nekih aspekata poetike vjerojatno najcjenjenijeg našeg suvremenoga pjesnika, u izlozima knjižara osvanula je i nova Dragojevićeva knjiga. Naslovnica joj je, kao i u prethodnice ‘Negdje’ iz 2013., dokraja reducirana, svedena na bijelu podlogu i crni tekst, a naslovna sintagma tek je naizgled nešto određenja, čvršće usidrena. Pogledamo li malo pomnije, ta se prividna stabilnost također rasplinjava. Kasno je ljeto prijelazno razdoblje, točka sunovrata godine, vrijeme svođenja računa, preispitivanja procesa zrenja i njegovih rezultata, neodređena ali izvjesna kulminacija. Posljednji mikroesej u knjizi, naslovljen ‘Ljetni dan’, podvlači neuhvatljivost potonjeg, ono njegovo (ne)supstancijalno nešto do kraja neskulpturalno, od čega su ruke sasvim prazne. Takva, što je više moguće otvorena, plutajuća, besidrena nastoji biti i ova knjiga, i u tome se, mimo dominantnoga tona i formalnih rješenja, naslanjajući na svoju prethodnicu, čineći s njom neku vrstu diptiha.
Devedeset i šest pjesama i mikroeseja raspoređeno je u šest ciklusa, naslovljenih ‘Uostalom’, ‘Imena’, ‘Naprimjer’, ‘Vrtnja i uteg’, ‘Praznik’ i ‘Ljetni dan’. Među uglavnom kratkim sastavcima iznenađuje uvjetni izostanak pjesme u prozi, forme u kojoj se pjesnik od prvijenca ‘Kornjača i drugi predjeli’ (1961.) osjećao kao kod kuće, ispisavši vjerojatno najupečatljiviju našu dionicu ovog oblika uopće. Kažem uvjetni, jer se (stavljajući u zagrade složenu problematiku definiranja apostrofirane forme) neki od sastavaka iz posljednjeg, dominantno mikroesejističkog ciklusa, sasvim legitimno mogu čitati i kao pjesme u prozi. Prozni je slog, također, za Dragojevića neobično strogo izdvojen, potisnut na kraj knjige, dok logičan prijelaz iz pet stihovanih cjelina čini zaključni sastavak posljednje, koji se u proznom slogu no neizvjesnoga statusa, pri čemu dominantu preuzima čas pjesnička čas analitička perspektiva, bavi jednom od pjesnikovih trajnih fascinacija, oblutkom (‘Katulbo’). U stih je, međutim, kao jedna od najčišćih, amblematskih pjesma ove knjige, prešao sastavak ‘Radost’, ranije u periodici objavljen kao prozni zapis. Većina pjesama, kako je to kod Dragojevića u posljednje vrijeme često slučaj, naslovljena je tek jednom riječju, prema predmetu/stanju/pojavi koje se izravno tiče. Upadljivo iz naslova izostaju glagoli, što nije bez veze s proklamiranim statusom čovjeka: čovjek nije imenica, / on je glagol (‘Kuće’). Ne izostaju pjesnikovi prepoznatljivi postupci; nabrajanja, zamjeničke igre, premetaljke, varijacije i brze izmjene perspektive, a nešto je prisutnija zaigranost zvučnim elementima stiha: Bio sam nomad onomad, monokroma nema doma, Kome srce ne radi / neka kuću ne gradi, Ja sam jedno svejedno.
Protagonist se na neki način vraća na početak, ne samo kroz djetinja sjećanja o dolasku struje na otok i višestruko eksplicitno ili implicitno javljanje motiva Korčule, već i kroz suptilne reference na vlastito pjesničko ishodište, već spomenutu paradigmatsku ‘Kornjaču’. Nije slučajno da knjigu otvara motiv prozora i istoimena pjesma; čin gledanja davno je prepoznat kao za ovog pjesnika presudan. Ovdje je, međutim, ova konstanta sagledana u negativnom svjetlu, kroz prizmu vlastitoga potencijalnog izostanka. Kako me napušta prozor. Pogledam, svuda malo / i ništa. Oskudan zrak, malo boja, zatvoren vidik, kazuju uvodni stihovi, problematizirajući to ishodište i gorivo pjesme. Dragojević u prvi plan dovodi upravo gubitak teme, njezino povlačenje, oklijevanje stvari da se pridruže riječima i obrnuto, nepisanje kao mogući rasplet, ali i jednako tako moguću temu (Ne pišem, mučim se sa suhom prazninom, Od mene odlaze riječi…). U gore i dolje tog istovremeno punog i praznog svijeta, koji se ipak mora materijalizirati u pismu da bi postojao, stanuje bog koji i jest i nije, kojemu je upućena povremena apostrofa, za kojeg protagonist priželjkuje da ga istovremeno gleda i ne gleda. U boga ne vjerujem, no poezija je, s temom ili bez teme, ipak još uvijek tu.
