Peta pjesnička knjiga Ane Brnardić – objavljena u novopokrenutoj biblioteci nakladnika Hena Com, pod selektorskom i uredničkom palicom Dorte Jagić, koja je i autorica pogovora – naslovom priziva bajku, basnu, dječju knjigu, ili možda slikovnicu. U pitanju je, naravno, tek konotacija, refleks koji ostaje iznevjeren, ali ipak, vjerojatno i sasvim intencionalno, ostaje lebdjeti nad iskustvom njezina čitanja, nalik na prozračnu, neopipljivu ali sveprisutnu auru. Ljepota njezinih metamorfoza krije se prije svega ipak u rafiniranosti pjesničkog jezika, preciznosti slike i metafore te nenametljivoj, ‘internaliziranoj’ ritmičkoj organizaciji, a tek potom i u specifičnom, za pjesnikinju već karakterističnom imaginariju. Vuk i breza tek su naizgled suprotstavljeni polovi, idealtipski simboli. U pitanju je neprestano presvlačenje jednog u drugo – statične nevinosti i naivnosti, svjetla i bjeline breze te lukavog, tamnog, predatorskog pokreta vuka. Znakovito je i da se kao jedno od izravno imenovanih lica potonjeg pojavljuje učitelj glazbe. Biljke i glazba na ove se stranice, otvorenih karata, šunjaju iz prethodnih autoričinih knjiga, tvoreći nestabilnu no gustu simboličku mrežu, pri čemu glazba ostaje presudno važnom i na formalnom planu. A nad svim se, kao još jedna konstanta, vrtlože ptice.
Pedesetak pjesama podijeljeno je u pet ciklusa, redom ‘Drveće’, ‘Zavičaj’, ‘Grad’, ‘Izlet u Jalšje’ i ‘Kraj ljeta’, s tim da su posljednja dva znatno kraća te su zajedno opsega nekog od prethodnih. Iako se najvećim dijelom odvija u eksterijerima, riječ je o izrazito komornoj knjizi, pri čemu bi ekvivalent glazbenom sastavu bila nuklearna, ili minimalno proširena obitelj. Posebno to do izražaja dolazi u prvom ciklusu, u kojem je dominantna dionica majke, u suzvučju s novopristiglom kćeri. Motiv je majčinstva otpočetka čvrsto uvezan s florom i nastavlja se na globalnometaforičke nizove prirodne reprodukcije: majka je slučajno drvo svojoj kćeri; one su urezane u svoju osobnu koru, pojavljuju se pupoljci na trbuhu. Niz dalje nastavljaju cvijeće, plodovi, ušećereno voće; njegova ljepljiva, viskozna melasa podvlači sveprisutan osjećaj harmonije, mirnoće, ispunjene pomirenosti sa stanjem i mjestom, ukratko: jednom običnom, blagom srećom.
‘Zavičaj’ nas, putem svojevrsnih Bildungsgedichte, vraća u svijet djetinjstva, ratnog odrastanja, sela, provincije i obiteljskih odnosa. Početne koordinate čvrsto postavlja uvodna ‘Noć na selu’, koja svoj imaginarij i način donekle dijeli s (inače i geografski bliskim) ‘Početnim koordinatama’ mlađe kolegice Monike Herceg. Drveće se sada tijesni u šumu, rat se kovitla kao tihi šum u visokom lišću, krv ubijenih dolazi paralelno s menstrualnom krvi. U tekst citatno ulazi kultni njemački TV-serijal, to jest njegov dio pod naslovom ‘Die Zweite Heimat’ (druga domovina), pri čemu su neki motivi preuzeti izravno iz filma, a njegov ključni motiv – selidba mladog skladatelja sa sela u grad – funkcionira kao doppelgängerska, zrcalna struktura čitavog ciklusa. Korijeni interesa za glazbu dobivaju školske konture Schuberta i Mahlera, a pred kraj ciklusa kao motiv na velika vrata ulazi književnost.
‘Grad’ donosi dnevnu rutinu odrasloga života u urbanom okružju – pripremanje čaja, čitanje, uz pisanje vezane poslove, prijatelje i prijateljice, izlazak na kavu – ali se dominantni imaginarij ne mijenja: i dalje kroz beton probijaju biljke i zelene, osunčane čistine, a nad prolaznicima i tramvajima vrzina kola ispleću ptice. ‘Izlet u Jalšje’ ispisuje kroniku jednog vikenda u prirodi, varira nekoliko sličnih prizora, uklapajući ih u ranije uspostavljeni simbolički mozaik. On je možda i jedini za nijansu slabiji u inače vrlo kvalitativno ujednačenoj knjizi; kao da autorica nije točno znala što s njime, pa je dijelom, ne protegavši se do kraja u krošnje pojedinačnih pjesama, ostao u gustišu lirske bilješke. Zaključni ciklus, u svega pet sastavka, možda i nehotice još jednom sumira katalog već razvijenih motivskih jezgri – odnos majke i kćeri, odrastanje, obiteljsku idilu, izlet – funkcionirajući kao neka vrsta epiloga.
U ‘Vuku i brezi’ i autorica se – dozvolimo si u prikazu knjige u metaforu toliko uronjene maleni metaforički višak – uspjela još jednom učinkovito pjesnički presvući. Bez radikalnih zaokreta i ostajući vjerna vlastitom stilu satkala je još jednu elegantnu stihovnu haljinu; ispisala još jednu vrijednu knjigu, naravno, prije svega o pjesništvu samom.
