Zagrebački Sandorf – što valja pozdraviti – u posljednje vrijeme u svoj izdavački program uvrštava sve više pjesničkih knjiga, rasutih u više grafički lijepo oblikovanih biblioteka. Svježe su otisnuta dva sasvim različita prijevoda sa slovenskog jezika: izabrani tekstovi muzičara i tekstopisca Vlade Kreslina, te Jenkovom nagradom nagrađena knjiga pjesnikinje srednje generacije Anje Golob, rođene 1976. godine. U pitanju je integralno izdanje zbirke izvorno objavljene 2016., treće po redu od autoričine do sada ukupno četiri, od kojih je i prethodna, ‘Vesa v zgibi’ (2013.), također nagrađena Jenkom.
Tridesetak uvrštenih pjesama, uglavnom dužih te nerazdijeljenih u cikluse, demonstrira poprilično širok raspon registara, postupaka i strategija, kojima autorica redom suvereno barata. Tako knjiga, usprkos formalnoj i tematskoj raspršenosti, djeluje kao kompaktna cjelina, što je podcrtano i pogođenom, dobro dinamiziranom unutarnjom arhitektonikom sveska. Naći ćemo u njoj anegdotalno poigravanje s pop-kulturom i medijskim naplavinama, visokomodernističke stilske vježbe, skice za slam komade, ‘pjesme-ideje’ koje počivaju na razradi jedne metafore ili slike kao svojevrsne parabole, lirske ljubavne epistole i narativne vedute. Sastavci koji pripadaju istim – naravno sasvim proizvoljno, uvjetno imenovanim – nizovima uglavnom nisu doneseni sukcesivno, već se otpočetka do kraja zbirke isprepliću tvoreći nenametljivu, pozadinsku ritmičku strukturu knjige.
Ritmička i zvučna organizacija ispostavljaju se također temeljnim pjesmotvornim aspektima većine sastavaka, što je mahom pomno rekonstruirano te vješto preneseno i u prijevodu. Iako nas u knjigu uvodi citat odnedavno pokojnog američkog pjesnika Marka Stranda, i paratekstualne će se reference do kraja dosljedno kretati unutar muzičke sfere – Tindersticks, EKV, flamanski skladatelj Wim Mertens – iako vežući se prije uz tekstualni sadržaj nego eventualni stihovni oblik. Gusti je, zasićeni ritam u retku tvoren unutarstihovnim ponavljanjima i permutacijama, zvučnim podudaranjima i aliteracijama te nabrajanjima, a ritam redaka diktiraju anafore i sveukupna grafička organizacija teksta, koji se ne libi emancipirati od lijeve margine i stranicu tretirati kao razigranu sinkopiranu partituru. Semantičke i zvukovne repeticije, varijacije i invarijante javljaju se nerijetko i na samome kraju pjesme, uobličujući poantu (Isto i smrt. Isto ništa. Isto isto, / isto; ili samo tijelo / tijelo samo; ili ni nebo ni svijet / ni vrijeme ni sreća ni jastvo / ni smrt ni ništa / ni ni // Tako me uhvatiš za ruku / Tako / Tu).
Iznimka u prepletnoj kompoziciji knjige niz je od sedam pjesama nadnaslovljen ‘Caps lock pjesme’ (pri čemu je upotrijebljen standardni tastaturni simbol), koje se redaju sukcesivno, te su zaista u cijelosti ispisane verzalnim slogom. U kontekstu sada već apsolutno dominantne elektroničke komunikacije verzal uvriježeno sugerira ‘vikanje’, povišeno emocionalno stanje, emfazu. Doista, u njima nalazimo više apodiktičkih sudova, etiketa i imperativa, a sintaksa je mnogo jednostavnija, lišena interpunkcije, prilagođena internetskoj lakonici ili pak govornom ritmu ili skandiranju, te ih nije teško zamisliti u slamerskoj, ili kakvoj sličnoj sceničnoj izvedbi. Među njima se, međutim, kriju i najneobičnije pjesme u zbirci, koje se igraju rekordima i rekorderima u različitim skakačkim sportovima. Ta se tri teksta međusobno razlikuju samo u po jednom (istom) retku, te naslovom, koji se umnaža ekvivalentno broju pretisaka (‘ΡÓΔOΣ’, ‘ΡÓΔOΣ ΡÓΔOΣ’, ‘ΡÓΔOΣ ΡÓΔOΣ ΡÓΔOΣ’), odražavajući logiku repeticije i varijacije i na makrostrukturi. Bilo da je riječ o vrsti nadograđenoga mrežnoga ready madea (što je malo vjerojatno, jer su imena sportaša i toponimi doneseni u izvornim grafijama, dakle navedeni latinicom, grčkom azbukom, ćirilicom i kineskim pismom) ili je u pitanju relativno proizvoljno baratanje zvučnim vrijednostima osobnih imena, toponima i brojeva, apostrofiranoj je pjesmi bez poznavanja referentnog fona (ukoliko isti uopće postoji) teško dokučiti pjesnički smisao te ona, kao jedina u zbirci, ostaje u sjeni podrealiziranog, samosvrhovitog eksperimenta.
Inače su ‘Didaskalije uz disanje’ – čiji naslov, naravno, treba uzeti s dobrom dozom ironije – vitalna, gusta knjiga daleko od svake preskriptivne normativnosti; zbirka koja zahtijeva posvećeno čitanje, privodeći nas sitnim radostima i užasima svakodnevice. Jer, znaju to Rilke i autorica: Svaki je anđeo strašan.
