Boras
"Neprihvatljivo je svako spolno uznemiravanje", kaže Etički kodeks Sveučilišta u Zagrebu. "Na osobu koja je odbila uznemiravanje ili prijavila takvu vrstu ponašanja ne smije se vršiti nikakav pritisak." Zvuči jasno, precizno i koncizno. Baš kao što, uostalom, treba zvučati temeljni etički dokument tako ugledne institucije.
A onda opet, može zvučati i drukčije: recimo, kada dokument tumači čovjek koji institucijom upravlja. Objašnjavajući zašto je odbacio prijavu bivše studentice protiv izvjesnog profesora povijesti s Filozofskog fakulteta, rektor Damir Boras pozvao se tako upravo na Kodeks. Pritom je njenu prijavu, za razliku od prijavljenog ponašanja, proglasio "etički problematičnom". Pa je ispalo da spolno uznemiravanje na zagrebačkom sveučilištu možda i nije baš toliko "neprihvatljivo", a da se na osobu koja ga prijavi ipak smije izvršiti nekakav "pritisak". Jedina je pretpostavka, izgleda, da se onaj tko pritisak vrši pritom pozove na dokument koji pritisak zabranjuje.
A onda opet, nije ni to najbizarnije. Prijava bivše studentice je "etički problematična", smatra rektor, zato što ju je studentica podnijela kako bi zaustavila izbor profesora u cijenjeno zvanje emeritusa. To što je pokušala spriječiti dodjelu akademske počasti čovjeku koji ju je, prema prijavi, spolno uznemiravao – a spolno uznemiravanje je, hajde da budemo vrlo blagi, "etički problematično" – postalo je tako razlog da se "etički problematičnom" ispostavi njena prijava.
A onda opet, ni to nije etički najproblematičnije. Nakon što je žrtva posvjedočila pred četrdesetak profesorica i profesora povijesti Filozofskog fakulteta, oni su, zgroženi, golemom većinom glasova odustali od ideje da svoga kolegu uopće predlože za zvanje emeritusa. Čim je za njihovu odluku doznao Boras, međutim, predložio ga je sam: profesor je uskoro na sjednici Senata sveučilišta izabran. Sada, za nagradu, ima titulu, ima dozvolu za nastavak rada sa studenticama i prima odgovarajuću naknadu. Kolegica koja ga je prijavila može mu, ukratko, pozavidjeti na akademskom uspjehu.
A onda opet, nije samo ona nastradala u Borasovim verbalnim eskapadama. Sjajnu novinarku Doru Kršul s portala Telegrama, koja je čitavu priču otkrila, rektor je oklevetao da se "opsesivno" bavi "produciranjem klevetničkih tekstova". S tim što su ovi, najnoviji, zapravo nastali u "koprodukciji": medijski skandal je, prema Borasovoj verziji, pomogla plasirati bivša dekanica Filozofskog fakulteta Vesna Vlahović-Štetić. Tako smo napokon dobili potpunu sliku, skrojenu po mjeri kolektivne šovinističke fantazije: tri pokvarene žene, tri harpije, sve jedna opsesivnija i etički problematičnija od druge, kidišu na dvojicu nezaštićenih primjeraka ugrožene muške skupine.
A onda opet, jesmo li uopće mogli očekivati nešto drukčije? Isti onaj Etički kodeks Sveučilišta u Zagrebu definira spolno uznemiravanje, među ostalim, kao "ponavljano neželjeno iznošenje šala i opaska koje su spolno obojene". Pa kada aktualni rektor, prije dvije godine, na dodjeli sveučilišnih stipendija ukori "cure" koje se s inozemnih studijskih boravaka vraćaju "neudane i bez djece", to bi, recimo, bila jedna takva "neželjena", "spolno obojena" šala i opaska. A kada, nešto kasnije, zatraži od kadetkinje Hrvatskog vojnog učilišta da na javnoj svečanosti pred novinarima skine masku, ne bi li svi vidjeli kako ona "nije samo pametna, nego i lijepa", onda spolno obojena šala i opaska više nije samo neželjena, nego je i "ponavljana". I ukoliko rektor doista ne shvaća da spolno uznemirava svoje kolegice – barem prema Kodeksu sveučilišta koje vodi – kako bi uopće mogao shvatiti što o spolnom uznemiravanju Kodeks govori?
A onda opet, događaju se na tom sveučilištu stvari još manje smiješne od Borasovih seksističkih šala i još mnogo opasnije od opaski. Šezdesetak prijava za seksualno zlostavljanje i uznemiravanje, dvojica profesora koje su suspendirali njihovi vlastiti fakulteti: sve ovo samo u posljednja tri tjedna. I ništa od toga nije bilo dovoljno da se Damir Boras uznemiri. Nigdje optužbi za "etičku problematičnost", niotkud kodeksi ni opširni proglasi. Barem ne dok jedna od prijava, i to razmjerno starija, nije dokačila rektorovog emeritiranog liblinga. Tek tada je etički problematična postala sama prijava.
Tako, eto, izgleda zagrebačko sveučilište danas: mjesto na kojem šezdesetak žrtava spolnog uznemiravanja sada promatra kako prolaze oni koji uznemiravanje prijave. Mjesto na kojem su, nakon bivše studentice, protiv istog profesora emeritusa posvjedočile još tri žene, ali se rektor na njihova svjedočanstva ne osvrće. Mjesto na kojem, umjesto etike, vladaju klike. Mjesto na kojem svaki profesor, pod uvjetom da je u rektorovoj milosti, može prikupiti četiri svjedočanstva o spolnom uznemiravanju što se poklapaju do zadnjeg gadljivog detalja, a da se pritom nimalo ne uznemiri. Naprotiv: ovjenčan počasnom titulom, mirno se vraća na posao.
A onda opet, i opet, i opet.
HRT
Još jedan primjer toga kako naše javne institucije rješavaju prijave za seksualno uznemiravanje: Hrvatska radiotelevizija. Tjednik Nacional otkriva da je njihova novinarka vrhu HRT-a prijavila moćnog ravnatelja poslovanja Mislava Stipića. Spominju se seksualne ponude i prijedlozi, uz obećano napredovanje na poslu: Stipić optužbe javno poriče. Ono što je neporecivo i što zastrašuje, međutim, reakcija je HRT-ovog vodstva. Prvo su prijavu ignorirali. Zatim su novinarki predložili da problem riješi nasamo s čovjekom kojeg prijavljuje. Pa su je s njim suočili na sastanku na kojem ju je Stipić – prema dostupnim transkriptima – gadno izvrijeđao. Onda su navodno proveli istragu, ne objašnjavajući ni tko, ni kada, ni kako ju je vodio: zna se samo da je nepoznat netko zaključio kako prijava nije osnovana, ne obavijestivši o tome novinarku koja ju je podnijela. Konačno, nakon što je afera otkrivena, HRT objavljuje da im se sve podmeće, i to "u trenutku kada gledanost emisija raste". U rast gledanosti nismo sasvim sigurni, ali barem smo, evo, precizno izmjerili koliko nisko javna radiotelevizija može propasti.
Nisam tražila
Brojne institucije regije, na sreću, reagiraju suvislije. U Sarajevu, odakle je velika inicijativa protiv zlostavljanja "Nisam tražila" krenula, fakulteti arhitekture i političkih nauka ohrabruju studentice i studente da prijave uznemiravanje, a Akademija scenskih umjetnosti objavljuje da je primila već 16 prijava: sve su podnesene protiv iste osobe, trenutno zaposlene na ASU. Fakultet dramskih umjetnosti iz Cetinja se pridružuje, zagrebački Prirodoslovno-matematički fakultet i Akademija likovnih umjetnosti otvorili su posebne kanale za žrtve uznemiravanja, studentski zbor riječkog Filozofskog fakulteta pruža podršku kolegicama i kolegama... Tužilaštvu BiH podnesena je krivična prijava vezana uz dvadesetak slučajeva, veći broj prijava u Hrvatskoj ide na adresu Državnog odvjetništva. Slovenska glumica Mia Skrbinac progovorila je o zlostavljanju na ljubljanskoj Kazališnoj akademiji, njena hrvatska kolegica Sanja Vejnović o vlastitom iskustvu s neimenovanim domaćim glumcem, a Facebook-stranica "Nisam tražila" puni se, iz dana u dan, groznim svjedočanstvima. Uzalud cinizam rektora Borasa, uzalud Hrvatska radiotelevizija, uzalud njena uprava: ova priča ne završava.
Ali
A da priča ipak ne pređe određene granice paze cijenjeni kolege iz ovdašnjih kulturnih rubrika. Usred pokreta u kojem stotine žrtava napokon progovaraju o vlastitim odvratnim iskustvima, muzički kritičar Jutarnjeg lista Aleksandar Dragaš detektira ključno pitanje: "Gdje su granice političke korektnosti", brine se. Povod: svjetska kritika prešućuje novi album Ryana Adamsa, rokera kojeg je sedam žena optužilo za zlostavljanje što je on – ispričavajući se – priznao. Nije li to licemjerno? Ne znači li da ćemo sada odbaciti kompletnu povijest rocka samo zato što je netko nekoga, jednom davno, zlostavljao? "Dovoljno je samo sjetiti se kako je Ike šamarao Tinu Turner ne bi li dala sve od sebe za studijskim mikrofonom, što je ogavno", rezonira Dragaš, "no jednako je tako nemoguće poreći da su 'River Deep – Mountain High', 'Workin' Together' ili 'Nutbush City Limits' fenomenalni rhythm & blues i soul albumi..."
Koji dan kasnije, evo nam na stranicama istih novina Zdravka Zime, uglednog književnog kritičara i službenog savjetnika za kulturu predsjednika Zorana Milanovića. "Protivnik sam svakog nasilja, pa tako i seksualnog", odgovara on na novinarkino pitanje o "regionalnom #MeToo pokretu" i njegovom utjecaju na književnost, "ali sam isto tako skeptičan spram svih kolektivnih trendova, koliko god u načelu opravdani bili." Zimu, ukratko, muči što i Dragaša: nećemo li se sada, zavedeni kolektivnim trendom, nakon seksualnih nasilnika obrušiti i na politički nekorektne Dantea, Petrarcu, Nabokova?
Još nešto, međutim, veže dvojicu kritičara dok kolektivno istupaju protiv kolektivnih trendova: onaj mali rastavni veznik posred rečenice što ih nepovratno rastavlja od vlastitog društvenog konteksta. Znate na što mislimo: "Nije u redu mlatiti pjevačicu, ali... Protivim se svakom nasilju, no..." Neki vrag kao da uporno sprečava odvažne borce za slobodu izražavanja da stave točku tamo gdje bi je čovjek očekivao. Možda je baš u tome tajna slobode govora? Možda nešto ne razumijemo? Hajde zato da i sami probamo. Evo, recimo: ne mislimo da je baš svatko tko usred regionalnog pokreta protiv seksualnog nasilja, dok mu se pred kućnim vratima kotrlja lavina zastrašujućih svjedočanstava, spokojno palamudi o kritičkoj recepciji nekog kanadskog rokera ili grandioznog Dantea baš zadnji klipan lišen minimalne empatije i utoliko vredniji sažaljenja nego prezira, ali...
