Tarantino! Tarantino! Tarantino!
Što novoga možemo doživjeti od Tarantina trideset godina nakon "Reservoir dogsa", dvadeset i osam godina nakon Zlatne palme u Cannesu, dvadeset i pet godina nakon "Jackie Brown"? Što nam novoga može ponuditi ovaj morski pas svežder pop kulture… Shakespeare iz videoteke…? Jednostavan odgovor: ništa. I sve…
"Bilo jednom u Hollywoodu", knjiga napisana prema filmu onako kako se filmovi snimaju prema knjigama, roman je koji izaziva podijeljene osjećaje i podijeljene stavove. Ona je scenarij koji je umislio da je roman. Ona je roman koji glumi roman. I ona je hipertekst, mashup ljubavno pismo. U roman je Tarantino stavio svu maštu koja nije stala u film. Sve slijepe odvojke priče, sve filmove unutar filmova, sve scenarije u scenarijima, i sve ljubavne posvete starom Hollywoodu, filmu i televiziji općenito. Da je T. mogao snimiti sve što je poželio snimiti, film bi trajao između osam i osamnaest sati. Zato je napisao knjigu, pustio mašti na volju. I upravo to smo dobili. Raspojasanog, čas jeftinog, čas briljantnog, čas predvidljivog, čas neočekivanog, Tarantina. T-ja kojem je Hollywood najednom preuzak. Zato se, ako mislite da ne trebate čitati knjigu jer ste gledali film, varate: finale filma tek je fusnota pri kraju prve trećine romana. Gotovo da bi se moglo i reći da sve ono najbolje u film nije ni stalo.
Naravno, ništa nam u svom romanu Tarantino nije rekao o ratu u Evropi. Čitanje "Bilo jednom u Hollywoodu" dok Kijevu prijeti okruženje, a Evropi nuklearni rat, jednako je čitanju knjige o morskim mekušcima na tavanu dok je krov u plamenu. No tu se možda krije i najbolji razlog za prikaz ove knjige. Ima u tome (čitanju) neke dirljive pobune. Ljudi su pisali knjige o estetici u vrijeme kad su padale bombe. Tarantino mašta o filmovima koje nije snimio, ispisuje scenarije koje neće snimiti i prepričava filmove koje nije gledao. T. zbilja vjeruje da je film širi i veći od svijeta. Da izvan filma nema svijeta, ne može ga biti, on ga u svakom slučaju nije vidio, barem ne kao stvarnu sliku svijeta. Toliko duboko u to vjeruje da smo i sami skloni povjerovati da su izvan kina samo kulise svijeta.
Tarantino je pokazao da zna kako iznova izmisliti sebe. Nakon velikih uspjeha iz prve polovice devedesetih ponovo je izmislio sebe s "Jackie Brown". Krajem nultih ušao je u problematične vode povijesti i snimio pseudo historijske "Nemilosrdne gadove". S filmom i romanom "Bilo jednom u Hollywoodu" ponovo je izmislio sebe. U filmu će jedna američka zvijezda špageti-vesterna i jedan holivudski kaskader spasiti Sharon Tate od Mansonovih ubojica, spasiti šezdesete od njihova distopijskog kraja. Čini se nemogućim, teško je u to povjerovati, ali upravo će tako biti. U romanu Tarantino spašava samo kino. Ono kino koje nije stalo u film. Neki filmovi ponovo otkrivaju film. Neke knjige ponovo izmišljaju tekst. S romanom "Bilo jednom u Hollywoodu" Tarantino spašava kino. Tarantinovo kino. Ono za koje svijet ne postoji. Ne kao slika svijeta kojom bismo se trebali baviti. Ne kao nešto odvojeno od filma.
