Opus Alexandera Paynea najvećim se dijelom sastoji od tzv. malih filmova o malim ljudima, što je nekad bio slogan Motovun Film Festivala za sažeto opisivanje njegove programske politike. Dakako, mali ljudi u malim filmovima nikad nisu stvarno mali, jer običan mali čovjek ontički nužno prestaje biti običnim i malim kad postane filmski lik. Samim činom izdvajanja i uvrštavanja u umjetničko djelo zadobiva, hajmo reći, veličinu, odnosno istaknute dimenzije. A ako su posebno kvalitetni, ni mali filmovi nisu mali, osim po budžetu.
Većina Payneovih filmova nastajala je, za američke prilike, u skromnijim proračunskim uvjetima, u kombinaciji nezavisne produkcije i potpore "umjetničkih ogranaka" velikih holivudskih kuća, tako da su uvijek imali dobru vidljivost. Payne nikad nije postao zvijezda nezavisne scene usporediva s gotovo mitskim imenima braće Coen ili Tarantina – djelovao je po principu "tiha voda brege dere". I tako je malo po malo dorastao do nezaobilazne autorske činjenice američke kinematografije.
Ključni trenutak zbio se 2004. sa "Stranputicama", njegovim četvrtim dugometražnim ostvarenjem, dočekanim kritičarskim laudama i nominiranim za pet Oscara, među kojima i za najbolji film, režiju i scenarističku adaptaciju, a potonja je i potvrđena. Začuđujuće, nominaciju nije dobio nositelj glavne uloge Paul Giamatti, premda je ostvario izvanrednu rolu, no nepravda je ispravljena nakon prve sljedeće suradnje Paynea i velikog glumca, koja se dogodila u aktualnom, također izrazito hvaljenom naslovu "The Holdovers" – među pet oskarovskih nominacija našla se i ona za Giamattija, ali nažalost nije imao nikakve šanse protiv favoriziranog Cilliana Murphyja kao tvorca atomske bombe u razvikanom Nolanovom "Oppenheimeru".
Giamatti sočno tumači ulogu sredovječnog nastavnika povijesti u prestižnom srednjoškolskom internatu, čovjeka koji gotovo da nema života izvan zabrana svog posla i institucije na kojoj radi, a koju je kao tinejdžer i sam pohađao, koja je dakle na neki način njegov pravi dom. Ali profesor zbog svog strogog i ciničnog karaktera nije omiljen ni među učenicima ni među kolegama; čini se da ga simpatiziraju tek pripadnici nešto nižeg staleža – tajnica, školska kuharica i domar. Za kaznu, dobit će obavezu "dadiljati" učenike koji ostaju u internatu preko božićno-novogodišnjih praznika, čiji će broj uskoro spasti na jednog jedinog. Potonji nije ništa simpatičniji od profesora, a obojica kriju tajne koje će se do kraja filma, dakako, razotkriti i zbližiti ih.
Radnja se zbiva početkom 1970-ih, rekonstrukcija razdoblja uzorno je provedena, uključujući i stilske postupke tadašnjih novoholivudskih filmova, no temeljni je interes odnos starijeg i mlađeg muškaraca uz potporu pobočnih likova, među kojima su u prvi plan došle kuharica u Oscarom nagrađenoj izvedbi Da'Vine Joy Randolph i tajnica u možda još kvalitetnijoj interpretaciji nenominirane Carrie Preston. Jezgra filma je dakle odnos profesora i učenika, njihovo kontinuirano međusobno približavanje i udaljavanje, smjenjivanje ne samo antitetskih osjećaja koje gaje jedan za drugoga, nego i suprotstavljenih osjećaja koji pobuđuju kod gledatelja. U tome je posebno rizičan lik učenika u tumačenju Dominica Sesse, jer nerijetko je iritantan, a mjestimično i antipatičan, ali nedvojbeno uvjerljiv i autentičan.
Završnica donosi emotivnu kulminaciju sa žrtvovanjem profesora za učenika, što je više nego predvidivo, ali je i suvereno realizirano. "The Holdovers" se pokazao još jednim Payneovim filmom koji ne pomete gledatelja na prvu, jer jednostavno nema ekstraordinarnih tematskih i stilskih iskoraka, ali kao tinjajuća vatra ostavlja dojmljiv trag svojim možda konzervativnim, ali dubinski rafiniranim pristupom što donosi sugestiju slojevitosti.
