Komad ‘Ljudi od voska’ tipično je dramsko štivo suvremenog kazališnog pisca Mate Matišića, koji u svojim djelima uglavnom suprotstavlja krupne životne teme i arhetipske likove u nekoj vrsti modernog tragičnog epa. Najnovije djelo zapravo su tri odvojene drame, ‘Obožavateljica’, ‘Prvi musliman u selu’ i ‘Žena ispod perike’, koje povezuje glavni junak Viktor, koji prolazi put od bivšeg rokera i vanbračnog oca čijeg sina izrešeta srpska policija, preko urbanog kulturnjaka koji se vraća u svoje selo negdje u dalmatinskoj zabiti, do uspješnog pisca koji mora usvojiti dijete prijateljice na umoru. Nedavna premijera ‘Ljudi od voska’ u zagrebačkom HNK-u u režiji Janusza Kice završila je oduševljenjem i ovacijama publike, priskrbila je ovoj predstavi dugotrajnu gledanost, a Matišića još jednom predstavila kao zanimljivog, talentiranog i duhovitog pisca. Bez obzira na to bavi li se Dalmatinskom zagorom ili zagrebačkim (malo)građanskim miljeom, srpskim kriminalnim folklorom ili hrvatskom intelektualnom scenom, Matišić piše za kazalište i za film punokrvne i uzbudljive priče (‘Sinovi umiru prvi’, ‘Fine mrtve djevojke’, ‘Svećenikova djeca’), pune uvrnutih situacija, crnohumornih dijaloga i karakterističnih likova iz domaćeg dvorišta.
Osim glumca Gorana Grgića koji igra glavnog junaka Viktora, sva tri dijela nove predstave nose glumci od formata: tako u prvom dijelu majku vanbračnog djeteta iz Pirota igra bravurozna Ksenija Marinković, u drugom dijelu oriđinale hrvatske provincije tumače Milan Pleština, Siniša Popović i Bojan Navojec, dok u trećem dijelu tajanstvenu ženu na kraju života igra Alma Prica. Glavni dobitak ove predstave je Matišićev gust, slojevit i turoban tekst u kojem su osobne sudbine, politika, nacionalno pitanje, urbana glazura i balkanski mentalitet zgužvani u ljepljivu masu životnog trajanja, gdje radost i plač, pištolji i ludilo, smisao života i moralne dileme u naletima sustižu jedni druge. Pisac se uz to poigrao i vlastitom biografijom: i on sam nekada je bio malo razuzdani muzičar, malo dobroćudni vjernik, kasnije značajan pisac, koji ipak nije ostao pošteđen vlastitih trauma, promašaja i propusta. Također, vrijednost komada je i što pitanja o kojima se na ovim prostorima uglavnom urla ili muklo šuti, kao što su (nacionalni) identitet, svjetonazor, ideologija i sloboda pojedinca, Matišić stavlja pred publiku bez nećkanja i anestezije – kao gole činjenice još uvijek primitivne kulture u kojoj, u selima i u gradovima nekadašnje Jugoslavije i današnje Hrvatske, i dalje živimo.
Osnovni nedostatak predstave (koji se u daljnjim izvedbama vjerojatno može ispraviti) jest to što se pojedini glumci nisu mogli odmaknuti od dramskog patosa i realistične glume, na što su u Hrvatskom narodnom kazalištu već decenijama naviknuti, a s druge strane to što je tri Matišićeve drame različitog tonaliteta ipak bilo teško izbalansirati u jedinstvenu cjelinu. Ponegdje je predstava izgledala tek kao dopadljiva komedija zabuna ili pak oboružana komikom a la Mrduša Donja, umjesto da je, nekom vrstom začudnog i ironičnog odmaka, bila ohlađena do nivoa crnog humora i stilizacije likova, što u pravilu predstavlja najbolje oruđe za podcrtavanje ljudskih karaktera, podneblja i mentaliteta. Pored toga, glavni junak Viktor, osim vlastitog imena i profesije, nema jasniju poveznicu u sva tri dijela, pa je početnu crnu komediju, središnju ruralnu priču i završnu psihološku dramu bilo teško ukomponirati u zajednički scenski organizam. Time je predstava nešto izgubila na pitkosti i na završnom doživljaju, ali ne i na gledljivosti, čemu će se repertoarna publika, blagajna i marketing HNK-a najviše obradovati.
