Odjeci nacrta novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti stvaraju, tj. učvršćuju u javnosti sliku liječnika kao povlaštene elite koju je sve manje briga za ostatak društva, s obzirom na primjerice moguću privatizaciju (ordinacija) primarne zaštite itd. Kako vi na to gledate, a pritom niste jedino liječnica nego i sveučilišna profesorica medicine koja naučava novi kadar?
Nije u redu zahtijevati ni od jedne profesije da se posebno brine za dobrobit društva. Zašto baš od liječnika, ako to ne zahtijevamo ni od arhitekata ni pravnika? To je posao države, njenih podsustava i institucija. Pa ako je neka profesija posebno odgovorna za društvenu dobrobit, onda je to političarska. Nažalost, kod nas ima veoma malo profesionalnih političara. Pod tim mislim na ljude koji su dobili ozbiljnu edukaciju o politici, pročitali nekoliko metara knjiga iz te struke, od Platona do Darona Acemoglua. Zbog toga nemamo ni kvalitetnu zdravstvenu politiku, pa je upravljanje sustavom sve slabije i kaotičnije.
Jao si ga nama ako se medicinske sestre naljute, jer njih već sada u sustavu nedostaje 12 tisuća. Treba nas brinuti i njihov odljev jer su one jedine koje mogu donekle ublažiti nedostatak liječnika metodom prebacivanja zadataka na nižu kvalifikaciju
Što točno u ovom slučaju znači ‘kaotično’?
Pa na primjer Hrvatska liječnička komora ugovorila je dopunsko zdravstveno osiguranje za sve svoje članove kod jedne privatne osiguravateljske kuće. Golema većina članova te komore dobiva plaću od HZZO-a. Posao komore je da se bavi strukom, a ne osiguranjima članova, što je posao sindikata. Posao HZZO-a je da štiti svoj novac, ali on o svemu šuti. Kao što liječnička komora šuti o liječnicima koji se u javnosti protive cijepljenju, iako bi im morala oduzeti radnu dozvolu. Došlo je do potpune zbrke zadaća i odgovornosti, pri čemu neki radosno pile granu na kojoj sjede.
Uostalom, zašto bi se posebno od liječnika tražilo da grade pravednost kad je ubrzano raslojavanje opći društveni trend? Iako imamo državu, društvo nam je u rasulu. Svi pokazatelji govore da nam društvena nejednakost raste u svim dimenzijama, a ne samo u zdravstvu ili školstvu, na koje smo svi osjetljivi. U tim okolnostima će humanitarni rad liječnika znatno ojačati jer će, kao pripadnici gornjeg staleža, na donatorskim gala-večerama skupljati novac za potrebite. Ali ne za one koji nose katetere, imaju zaležajne rane i slično, jer to kvari tek. A svojim studentima kažem neka ne odlaze jer će im ovdje biti odlično. Pod uvjetom da im ne smeta što će sve više pacijenata liječiti čajem od majčine dušice jer ovi neće moći platiti lijekove.
Kilo mozga dvije marke
Ususret raspletu oko zakona, mislite li da bi on uopće bio praktično provediv? Jer već i danas javno-zdravstveni sustav muči se da začepi kadrovske rupe u manje atraktivnim i unosnim sredinama. Tamo ipak nema mnogo djece uspješnih roditelja-liječnika, naime, koji bi jedva čekali naslijediti ordinaciju.
Zakonski prijedlog o nasljeđivanju ordinacije kao da se radi o feudalnom lenu zaista je duhovit. Naime, uz ordinaciju bi se nasljeđivali i osiguranici na osnovu kojih liječnik ostvaruje prihod. To je privatizacija na pretkapitalistički način. Među inim, i zbog toga što ne pretpostavlja postojanje slobodnog tržišta. Uistinu, jedina suvisla kritika hrvatskog kapitalizma izrečena je s feudalnih pozicija. Što se tiče samog zakona, lako ga je rušiti na metodologiji izrade prijedloga, a ona u ovom slučaju nije ispoštovana. Nikome ne pada na pamet da uvede novi lijek bez prethodnih detaljnih ispitivanja neželjenih učinaka, mjerenja potencijalne štetnosti i smrtnosti. Zašto bi se s manje opreza ulazilo u organizacijsku promjenu u zdravstvenom sustavu, a da se prethodno nije istražilo učinke te promjene na zdravlje građana: na pobol, smrtnost, invalidnost? Postoji stručna metodologija kojom se oni mjere. No ako zakon prođe, onda bi svakako trebalo čipirati pacijente. Ne zato što su kao ovce, već da liječnici lakše nađu naslijeđene pacijente. Današnji čipovi su vrlo kvalitetni i potrajat će do generacije unučadi u ordinacijama.
Konzervativci imaju trajnu potrebu upravljati tuđim životima, a porastom društvene nejednakosti i siromaštva raste broj ljudi nad kojima oni mogu imati moć. Nikad konzervativci ne nasrću na moćnike
S druge strane i liječnici su radnici pa stoga treba reći da specijalizanti trpe primjerice nekvalitetne radne uvjete i previsoke zahtjeve sustava. Tako da uočavamo rast odljeva mladih stručnjaka, dok nas određeni mediji plaše futurom u kojem će nas preuzeti doktori, tj. vračevi iz zemalja Trećeg svijeta.
Kad smo ušli u EU, znali smo da će doći do odljeva mozgova. Napokon, EU se temelji na slobodnom protoku ljudi, roba i kapitala. Za zadržavanje specijalizanata i mladih liječnika potrebno je mnogo više od visoke plaće i boljih radnih uvjeta. Ti ljudi odlaze s cijelim obiteljima i ne razmišljaju o povratku. To je mnogo strašnije od prethodnog iseljeničkog vala 1960-ih i 1970-ih, kad su se gastarbajteri ipak vraćali svojim obiteljima. Današnji hrvatski emigranti ne žele samo bolje radne uvjete i više novca, već i bolje uređenu državu i bolje razvijeno društvo. Ne žele dva sata stajati u redu za vozačku dozvolu niti se voziti lošim javnim prijevozom, ne žele sveopću disfunkciju svih institucija. Dakle na vrijeme smo znali da će mladi liječnici otići, kao što smo znali da stasanje novog liječnika traje deset godina. Što god da poduzmemo danas, učinci će biti tek za više godina, kao što je i ovo danas rezultat od prije 20 i više godina, kad je s javne govornice obznanjeno da je ‘kilo mozga dvije marke’.
Još više nas treba brinuti odljev medicinskih sestara jer su one jedine koje mogu donekle ublažiti nedostatak liječnika metodom task shiftinga, prebacivanja zadataka na nižu kvalifikaciju. Na primjer, kod nas kirurzi moraju ispisivati prijemnu i otpusnu dokumentaciju (što mrze), umjesto da više operiraju (što vole), dok se posebno educirane medicinske sestre bave njihovom papirologijom. Mi u sustavu imamo preko tisuću diplomiranih medicinskih sestara koje bi brzo mogle preuzeti mnoge liječničke poslove, od vođenja složene medicinske dokumentacije do obavljanja mnogih dijagnostičkih i terapijskih postupaka. Ne samo da one danas rade poslove i primaju plaću na razini viših medicinskih sestara, već uopće ne postoje u nacionalnoj klasifikaciji zanimanja. A ta klasifikacija je stvarno detaljna pa u njoj možete na primjer pod šifrom 5161 pronaći zanimanje ‘astrolog’. Ako uskoro ne riješimo problem diplomiranih medicinskih sestara, zadatke dijagnostike prebacivat ćemo na astrologe.
Je li moguće očekivati socijalnu, javno-interesnu reformu zdravstva, ako znamo o kako i koliko jakom cehovskom lobiju je riječ, a usporediv je npr. s odvjetničkim? I, naravno, ako imamo u vidu činjenicu da to nije problem samo jedne branše, nego je posrijedi poremećaj s dubljim, sistemskim temeljima. Uostalom, kako sjeverozapad Europe s tim izlazi na kraj?
Nije moguće očekivati takvu reformu zdravstva. Prije svega zato što imamo državu, ali jedva da još imamo društvo. Nadalje, nemamo kvalitetnih političara koji bi umjeli koristiti znanje stručnjaka. Posve je prekinut dijalog između stručne javnosti i donosilaca političkih odluka. Kad ste posljednji put čuli da je netko izradio policy prijedlog ili policy analizu? A to su dokumenti kojima struka komunicira s politikom. Sjeverozapad Evrope zna da su zdravstvena i socijalna politika neodvojive, zna što su socijalne odrednice zdravlja. Ne pada im na pamet da financijski kažnjavaju pretile osiguranike zato što znaju da je pretilost socijalna bolest siromaštva. Jeste li ikad vidjeli debelu bogatašicu? Ja nisam.
Promjene u zdravstvu će se dešavati, ali ne reformom, već tzv. disruptivnim inovacijama. To su koje inovacije narušavaju postojeću tržišnu i vrijednosnu mrežu te imaju velik društveni utjecaj. Primjer za to je e-recept. Ili ljekomat, koji se u svijetu već koristi: liječnik vam propiše e-recept, dođete sa zdravstvenom iskaznicom na automat s lijekovima i on vam izda propisani lijek kao što vam bankomat izda novac. Ljekomati će uzrokovati reformativne promjene u ljekarništvu, htjeli mi to ili ne. A još nam predstoje wikinomija, mekdonaldizacija i prezumacija u zdravstvu, m-zdravstvo… Sve se to iza brda valja, dok mi za te riječi smišljamo istoznačnice i istovrijednice.
Populacija osiromašuje
Kao društvo, radikalno smo promijenili način razmišljanja u proteklih četvrt stoljeća, ali nije li osobito izopačeno, u političkom smislu, promatrati bolnice kao poduzeća koja moraju poslovati ‘u plusu’? A da pritom nitko nije upitao koliko bi na tržištu koštale sve te obavljene dijalize ili CT-ovi ili laparoskopije, ako bi ih privatni sektor uopće mogao preuzeti.
Nitko ozbiljan ne vjeruje da bolničke uprave mogu bitno utjecati na financijsko poslovanje svojih ustanova. Jer 75 posto bolničkih budžeta odlazi na plaće radnika, a 25 posto na pacijente, tj. na lijekove i materijal. Plaće su zadane kolektivnim ugovorom, tako da se štedjeti može samo na pacijentima. Naši zdravstveni radnici ne razbacuju se ni lijekovima ni materijalom, pa bi daljnja štednja uzrokovala više loših zdravstvenih ishoda i smrti. Manje bolnice dovijaju se tako da najskuplje pacijente usmjeravaju prema velikim zagrebačkim bolnicama. Zagreb je centar političke moći, pa se mnogo lakše namakne novac za tamošnje bolnice. Dakle uštedjeti se može ili prebacivanjem troška na glavne bolnice ili smanjivanjem bolničkih plaća. Nitko se ne usuđuje ni spomenuti smanjivanje plaća. Štoviše, liječnici pokušavaju izboriti povećanje plaća izvan kolektivnog ugovora za zdravstvo. Da bi se uspostavila financijska ravnoteža, morale bi se smanjiti plaće medicinskih sestara i drugih profesija u zdravstvu. Jao si ga nama ako se medicinske sestre naljute, jer njih već sada u sustavu nedostaje 12 tisuća. Upravo toliko koliko imamo liječnika.
Populacija osiromašuje i sve je manje onih koji mogu platiti privatne usluge. Veći broj privatnika u zdravstvu uzrokovao bi usitnjavanje ionako malog kolača. Dakako, svi privatnici teže sklapanju čvrstog ugovora s HZZO-om, kao što je i inače u prirodi kapitalizma da kapitalisti teže sigurnosti državne sise. Bila sam u Americi 2008. godine, kad je američka država privatnim financijskim institucijama bailoutom isporučila 700 milijardi dolara kao kakvu socijalnu pomoć.
Pored svih opasnosti kojima privatni sektor podvrgava javni sustav, ponajveći tabu među liječnicima u medijima jest profiterski utjecaj farmaceutske industrije. No kad smo već uspješno proćerdali Plivu, možda smijemo i o tome progovoriti. Kakvima vi vidite razmjere i efekte tog sektora na društvo?
Što se tiče utjecaja farmaceutske industrije, tu mi kao zemlja možemo učiniti veoma malo, sve kad bismo i htjeli. Godišnji je profit na primjer Hoffmann-La Rochea gotovo deset milijardi dolara. Naš BDP je samo pet puta veći. Beznačajne su šanse da ponovno stvorimo vlastitu farmaceutsku tvrtku koja će nam proizvoditi generičke lijekove za domaće potrebe. Izvodim taj zaključak iz činjenice da ništa ne činimo da spriječimo potpunu propast Imunološkog zavoda koji nas je decenijama opskrbljivao odličnim, a jeftinim cjepivima. Uostalom, farmaceutika je naš najmanji problem. S njima je sve vrlo egzaktno. Ako porastu troškovi nekog liječenja, smjesta možemo doznati koji lijek je stvorio trošak, od koje tvrtke, kojim pacijentima je dat i zbog čega. Mnogo je veći problem na primjer to što domovi zdravlja užasno loše rade svoj posao, a ne znamo ni zašto ni tko je kriv. Farmaceutiku najviše napadaju loši menadžeri i neznalice zdravstvene politike jer im netko mora biti kriv. U farmaceutici je sve mjerljivo. A što je to mjerljivo u upravljanju domovima zdravlja?
Usporedo s liberalno-ekonomskim rezovima u zdravstvu, na djelu su i rastući svjetonazorski konzervativni nasrtaji koji za cilj imaju šire polje, od medicine do društvenih znanosti. Hrvatska se tako sve više spotiče o teme boga, začeća, smrti, obitelji, braka, odrastanja, odgoja, tijela, seksa, spola, rase itd.
Siromaštvo i konzervativizam uzajamno se proizvode. Konzervativci imaju trajnu potrebu upravljati tuđim životima, a porastom društvene nejednakosti i siromaštva raste broj ljudi nad kojima oni mogu imati moć. Nikad konzervativci ne nasrću na moćnike.
Što da radimo s tim i kakva nam je perspektiva?
Bilo bi dobro kad bi novine uz ‘Rođene’ i ‘Umrle’ uvele i rubriku ‘Emigrirali’. Tako bismo egzaktno znali kojem se broju hrvatskih građana perspektiva napokon poboljšala.
