Anegdota kaže da je 1946. godine, tokom Titovog službenog posjeta SSSR-u za vrijeme predstavljanja svih sovjetskih znanstvenih dostignuća, on kradomice šapnuo prof. Pavlu Saviću: "Hajde, Pajo, da mi pravimo naš institut." I već dvije godine kasnije, na desnoj obali Dunava, svega 16 kilometara od Beograda, u mjestu Vinča – do tada poznatom kao prapovijesno nalazište – izrasta Institut za nuklearna istraživanja. Ubrzo po osnivanju, Institut dobiva zadatak da realizira državni nuklearni program istraživanja i upravo tu nastaje uvod za temu romana "Slučaj Vinča" Gorana Milašinovića i kasnije filma "Čuvari formule" redatelja i koscenarista Dragana Bjelogrlića.
Istinita priča počinje 15. oktobra 1958. godine zvukom centralnog alarma za detekciju prekomjernog radioaktivnog zračenja koji se ne gasi punih deset minuta. Naime, u sali sa eksperimentalnim reaktorom grupa mladih znanstvenika bila je ozračena visokom dozom radijacije prilikom izvođenja eksperimenta. Budući da mjerni uređaji ne uspijevaju očitati visinu radijacije, opravdano se zaključuje da je ona smrtonosna. Prof. Pavle Savić, tadašnji direktor Instituta (u filmu ga igra Predrag Miki Manojlović), brzo telefonira u Pariz dogovarajući liječenje jugoslavenskih znanstvenika u Institutu Curie, jedinoj ustanovi u svijetu koja ima iskustva sa liječenjem radijacije. Kako je Savić prije rata bio na specijalizaciji u Institutu za radij u Parizu kod Irène Joliot-Curie i kako je njihov zajednički rad doveo do otkrića cijepanja atomske jezgre, slovio je za veliki autoritet u znanstvenim krugovima. Vijest o ovom događaju i upućivanju ozračenih znanstvenika u Francusku tadašnja država naknadno, vrlo kontrolirano i uz minimum informacija, pušta u javnost preko agencije Tanjug i dnevnog lista Politika.
Prva transplantacija koštane srži u SFRJ izvedena je 1983. godine u Zavodu za hematologiju Klinike za unutarnje bolesti KBC-a Zagreb, gdje se i danas uspješno izvodi. Sam zahvat je rutinski, provodi se pod općom anestezijom i organizam zaista kroz neka četiri tjedna nadoknadi uzetu koštanu srž
U tom trenutku u svijetu ne postoji uspješno liječenje radijacijske bolesti, koja izaziva niz promjena na staničnoj razini, a najosjetljivije su stanice koštane srži, crijeva, reproduktivnih organa, limfociti i dr. Ozračeni znanstvenici smješteni su u sterilne bolničke uvjete i daju im transfuzije krvi, što kratkoročno pomaže, ali je njihovim oštećenim organizmima potrebna ne samo svježa krv nego i nova koštana srž. To zna prof. Georges Mathé (kasnije poznati onkolog i imunolog, u filmu ga igra francuski glumac Alexis Manenti), koji do tada bezuspješno izvodi presađivanje koštane srži na laboratorijskim miševima, što je upravo scena kojom počinje Bjelogrlićev film. Tu je radnja centrirana oko dva glavna lika, znanstvenika koji vodi nuklearni program u Vinči, prof. Dragoslava Popovića (igra ga Radomir Raša Bukvić, ali u stvarnosti Popović nije bio ozračen) i prof. Mathéa, koji je zadužen za liječenje vinčanskih znanstvenika, dok Milašinović u svojoj knjizi kronološki opisuje razvoj bolesti i tok liječenja naučnika u Parizu, prethodno im izmijenivši imena. Uzevši u obzir činjenicu da je imunitet čovjeka ipak drugačiji i da su ljudi otporniji od laboratorijskih miševa, Mathé se odlučuje na radikalan, eksperimentalan i posljednji moguć postupak liječenja – presađivanje koštane srži od dobrovoljnih davalaca.
Roman "Slučaj Vinča" potanko opisuje dileme i strahove Parižana koji pristaju na rizik da im se iz bedrene i grudne kosti izvuče jedna litra koštane srži pod pretpostavkom da će je organizam s vremenom nadoknaditi, a sve radi spašavanja života mladih znanstvenika iz Jugoslavije. Scene presađivanja u "Čuvarima formule" su intenzivne, mučne i tužne, posebno u postavljanju kontrasta između usahlog i oslabjelog tijela Rosande Dangubić i raskošne ljepote Parižanke Odet Dragi koja pristaje na ovaj rizičan zahvat unatoč tome što je kod kuće čeka briga o djeci. I film i knjiga naglašavaju humanost i hrabrost darivalaca, ali i jedina dva parametra koja je tada prof. Mathé mogao uzeti u obzir prije postupka, a to su podudarnost krvne grupe i spola darivatelja i primatelja. Njegov pionirski pothvat bio je uspješan, predstavlja prekretnicu za buduća liječenja i danas se naziva alogena transplantacija, jer darivatelj i primatelj nisu srodne osobe.
Transplantacija koštane srži danas je rutinska metoda liječenja zloćudnih bolesti poput akutne i kronične leukemije, malignog limfoma, multiplog mijeloma, a uspješno se liječe i neki oblici anemija kao i teški deficiti imunog sustava. Da bi se uopće moglo provesti liječenje alogenom transplantacijom, neophodno je da su darivatelj i primatelj podudarni u sustavu tkivne snošljivosti. Upravo taj sustav određuje kako će obrambene stanice, limfociti, reagirati na tuđe stanice. Kada je ostvarena potpuna podudarnost, reakcija limfocita je slaba pa je liječenje moguće. Prof. Mathé davaoce koštane srži za vinčanske znanstvenike traži u kartoteci dobrovoljnih darivatelja krvi, dok su liječnicima danas na raspolaganju veliki svjetski registri sa podacima o mogućim dobrovoljnim nesrodnim darivateljima. Njegovi pacijenti i Parižani brzo se upoznaju, razvijaju prijateljstva i ostaju u kontaktu niz godina nakon zahvata, dok su danas propisana stroga pravila koja se odnose na kontakt darivatelja i primatelja. Ona nisu ista u svakoj zemlji, ali svugdje vode računa o anonimnosti minimalno prvih godinu dana.
U Hrvatskoj izravni kontakt nije dozvoljen u prve dvije godine nakon prve transplantacije. Prije nego što se odobri izravni kontakt, Hrvatski registar dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica obavještava darivatelja i bolesnika o prednostima i rizicima takvog kontakta, te obje strane moraju dati pisane pristanke za otkrivanje svog identiteta. Komunikacija je moguća ranije isključivo anonimno, pisanim putem, posredstvom Hrvatskog registra koji provjerava sadržaj prepiske i uklanja informacije koje bi mogle otkriti identitet jedne ili druge strane. Prva transplantacija koštane srži u SFRJ izvedena je 1983. godine u Zavodu za hematologiju Klinike za unutarnje bolesti KBC-a Zagreb, gdje se i danas uspješno izvodi. Sam zahvat je rutinski, provodi se pod općom anestezijom i organizam zaista kroz neka četiri tjedna nadoknadi uzetu koštanu srž.
U Parizu je prof. Mathé sa svojim timom proveo tada eksperimentalnu metodu liječenja – transplantaciju koštane srži nad Radojkom Maksićem, Rosandom Dangubić, Draškom Grujićem, Stjepkom Hajdukovićem i Životom Vranićem. Od njih pet, četvero je preživjelo, dok je student završne godine fizike Života Vranić u trenutku nesreće bio izložen prevelikim dozama zračenja. Liječenje u Parizu trajalo je četiri mjeseca, da bi se znanstvenici vratili u Beograd u veljači 1959. godine, gdje su smješteni na Hematološko odjeljenje Interne klinike Vojnomedicinske akademije nastavivši oporavak pod nadzorom domaćih liječnika, o čemu je javnost ukratko izvijestila Politika.
Državni nuklearni program istraživanja zatvoren je 1968. godine, a o događaju koji je u znanstvenim krugovima bio nazivan "Vinča akcident" sudionici nisu javno govorili. Mnogo godina kasnije, krajem 1997., u biltenu Instituta izlazi posthumno objavljen tekst "Svjedok događaja" Stjepka Hajdukovića. Godine 2013. o samom događaju i liječenju u Parizu pred kamerama RTS-a govori Radojko Maksić, a godinu dana pred smrt, 2020., Kreativni centar objavljuje njegove dnevničke bilješke iz Pariza. Prema njegovoj želji, cjelokupna autorska naknada od knjige "Dnevnik iz bolnice Kiri" namijenjena je liječenju djece oboljele od karcinoma. Profesor Georges Mathé nastavlja svoja istraživanja, prvi definira i kasnije proučava transplantacijsku bolest, osniva Specijalistički onkološki centar Paul Brousse u predgrađu Pariza, ulazi u najuži izbor za Nobelovu nagradu i godinama surađuje sa liječnicima KBC-a Bežanijska kosa u Beogradu, gdje dolazi liječiti teške onkološke pacijente. Preminuo je 15. oktobra 2010., na godišnjicu "Vinča akcidenta".
Od osnivanja Instituta za nuklearne nauke Vinča prošlo je 75 godina, to je danas multidisciplinarna znanstvena ustanova koja pokriva velik broj znanstvenih i tehničko-tehnoloških disciplina. Na nuklearni akcident podsjeća samo spomen-ploča otkrivena 2018. u znak zahvalnosti i sjećanja na francuske građane koji su darovali svoju koštanu srž vinčanskim znanstvenicima.
