Razoran odljev medicinskog kadra iz Hrvatske, sve izraženiji posljednjih godina, objašnjava se uglavnom većim plaćama na zapadu. No tako se i ukupan problem izmješta na apstraktniji nivo. Točnije, na opću ekonomsku ravan gdje konstatiramo da nam je država razmjerno siromašna, pa takvi moraju biti i zdravstvo i školstvo, socijalna skrb i prometna infrastruktura. I to je velikim dijelom istina. Tome bi se još mogao dodati objektivno nepovoljan položaj RH u Europskoj uniji itd.
Ipak, na taj se način zasjenjuje dio problematike koji više potječe iz samog dotičnog sustava, u ovom slučaju zdravstvenog. Veliku je iznenađenost javnosti stoga izazvala prošle godine vijest o jednom istraživanju među preko 1500 mlađih liječnika u Hrvatskoj: bolja zarada plasirala se na tek treće mjesto motiva za odlazak preko granice.
Sud je ustanovio da je šef kardiokirurga za sebe ostavio čak 57 posto zahvata. Dr. Zrniću dopalo je 12 posto, a ostatak još dvojici liječnika
Prije nje istaknuli su se bolji uvjeti rada u inozemstvu, naime, te kvalitetnija organiziranost sustava. Hrvatski liječnici, a isti je ili gori slučaj među medicinskim sestrama i tehničarima, trpe izuzetan pritisak prekovremenog i slabo vrednovanog rada, neuređen okvir za napredovanje u struci, nedostatak strukovnog kolektivnog ugovora, okoštalu hijerarhiziranost sustava po nedodirljivim institucionalnim vertikalama, apsolutnu nedemokratičnost unutar sustava, sistematično zakidanje stažista i slično. Ali sve se to u najvećoj mjeri prešućuje, dok u javnosti završavaju isključivo pojedinačni bizarniji primjeri devastacije zdravstva i narodnog zdravlja generalno.
Priča riječkog liječnika Borisa Zrnića izgleda naoko baš tako. U dva dosad zaokružena sudska procesa koja su se bavila njome – oba u dva stupnja, oba pravomoćno okončana – rečeno je da se nad tim kardiokirurgom u Kliničkom bolničkom centru Rijeka provodio mobing. Ili se provodi i dalje, s obzirom na to da KBC navodno još nije proveo sudsku odluku o prekidu inkriminirane prakse.
Ukratko opisano, njegov područni šef dr. Igor Medved ne dopušta mu da izvodi primjeren broj operativnih zahvata, za neposrednog mu nadređenog postavlja nižekvalificiranog kolegu, onemogućuje mu adekvatan broj konzilijarnih pregleda, i sprječava ga da koristi plaćeni dopust za potrebe stručnog usavršavanja. Na prvi pogled reklo bi se da ga mrzi, ili da ga doživljava kao opasnost. Uostalom, nije rijetkost da se kolege sukobljavaju zbog prestiža na tržištu karijernog koprcanja.
Srećom, nismo ovdje da bismo ulazili u individualne relacije, niti da motivaciju u jednoj tako mučnoj situaciji svedemo na strast i afekt. Na taj način ispustili bismo iz vida problem s pozicioniranjem ustanove na kojoj su uz spomenutu dvojicu, inače, u sudski promatranom razdoblju – veći dio ovog desetljeća – bila zaposlena samo još dva kardiokirurga. To se odnosi i na čitavu Rijeku koja druge kardiokirurgije, pored kabeceovske, ni nema. Kad se u tome gradu i kraju potegnu pitanja srca, dakle, sve upućuje na jednu te istu službu čiji šef, kako vele angažirani sudovi u Rijeci, Crikvenici, Zagrebu i Varaždinu, većinu operativnih zahvata čuva za sebe.
Dalo bi se pomisliti da je dr. Medved naprosto radoholičar, no to u ovoj struci ne ide samo tako. Nitko za servisiranje svoje krvne pumpe ne želi preopterećenog liječnika. Radi se o tome da specijalistima u razvoju i statusnom napredovanju mnogo znače praktične statistike i stručna tzv. diferencijacija, osobito ako su oni sami u poziciji da aranžiraju organizacijsku pozadinu.
Sud je ustanovio da je šef kardiokirurga za sebe ostavio čak 57 posto zahvata. Kolegi dr. Zrniću koji će zbog toga i ostaloga navedenog tužiti KBC Rijeku, dopalo je 12 posto zahvata, a razliku do konačnog iznosa su podijelila preostala dvojica liječnika. Boris je Zrnić, dakako, negativno reagirao na sve to. Ali uprava KBC Rijeke nije reagirala takoreći nikako. Svih ovih godina, otkako afera uporno tinja, nitko ga od pretpostavljenih mu po ukupnoj vertikali ovlasti nije pozvao na razgovor, pa da se nevolja nekako izgladi, da se dogovorom pronađe rješenje.
Nota bene, posrijedi je ne samo rijetka pojava u trećem najvećem gradu u RH – kardiokirurg kao takav. Ovdje je riječ o drugom najiskusnijem riječkom kirurgu za srce, i riječ je o njegovima četrdesetim godinama, odnosno dobi kad bi u operacijskoj sali trebao davati najbolje od sebe. Iz kuta javne ustanove, iracionalnost kojom se tretira njegov problem djeluje sasvim neobjašnjivo. Osim ako u razmatranje ne uključimo pretpostavku o presudnoj snazi nečijeg privatnog interesa nasuprot Zrniću.
No idemo dalje, bez obzira na uobičajeni nalaz da je dobrobit javnih sustava fatalno podvrgnuta koristoljublju onih koji nad njima imaju višak utjecaja. Riječka bolnica platila je oštećenom liječniku već oko 120 tisuća kuna dosuđene naknade. Dio se odnosi na lični financijski gubitak prouzročen nedovoljno intenzivnim angažmanom na dežurstvima i sl. Platit će bez ikakve sumnje još i više ukoliko ne postupi shodno presudi. I premda Boris Zrnić tvrdi da se ništa suštinski nije promijenilo, iz KBC Rijeke uvjeravaju nas u suprotno. Usput napominju da se o tome ‘iznose neistiniti navodi’, misleći možda na naša i druga – rijetka i oskudna, doduše – medijska citiranja dr. Zrnića.
Nakon razgovora s njim, prvo smo nazvali dr. Medveda koji nam je rekao da ovu temu ne smije komentirati bez dopuštenja bolnice. Potom je kazao da to ipak ustvari sam ne želi. Nazvali smo i ravnatelja institucije dr. Davora Štimca, ali on je odgovorio da ne možemo tako komunicirati, nego se moramo obratiti glasnogovorniku Goranu Ušljebrki.
S potonjim smo se lako dogovorili za dopisnu komunikaciju, i nakratko je izgledalo kao da smo nadomak odgovorima na konkretna pitanja o mogućim tumačenjima navedenih prilika. Svejedno, idući dan preusmjereni smo na kućnu pravnu službu KBC Rijeke koja će nam poslati svoje kratko, poopćeno, suhoparno očitovanje. Istu onu službu koja prema uvidu bolničke uprave nije bila dovoljno kvalitetna da se pozabavi predmetom Zrnić, pa su za odmjeravanje s njime plaćeni vanjski ugledniji te nedvojbeno skuplji odvjetnici.
Podvučemo li crtu, ispada kako tamo kirurzi ne rade svoj posao, osim biranih. Potonji pak ne smiju ili ne žele govoriti o tome, kao da ih je spopao sram. Ravnatelj ne kani ravnati ovim, ako se nas pita za dojam, iako bi – da pojednostavnimo realne okolnosti – to u ovom primjeru upravo morao. Nadalje, glasnogovornik je iz nekog razloga iznenada utihnuo. Poslove odnosa s javnošću preuzeli su pravnici, a njima je njihov posao već oduziman, pa se nameće enigma rade li ostali u KBC Rijeka ono za što su kvalificirani, ili se isti princip širi na cjelokupnu adresu.
Karikiramo, nije tajna, a to činimo baš zato što smo se dobili priliku uvjeriti da opstrukcija prati predmet dr. Zrnića ukorak. KBC Rijeka ‘postupa sukladno pravomoćnoj presudi’, rečeno je u e-mailu koji smo dobili na koncu, kao i to da Zrnić ‘izvodi operativne zahvate u svojstvu glavnog operatera razmjerno broju kardijalnih kirurga na Zavodu, provodi konzilijarne preglede i sve ostalo naloženo sudskom presudom’.
Boris Zrnić tvrdi suprotno, a suprotno je prošle veljače ustanovio i sud u rješenju o ovrsi, gotovo dvije godine nakon pravomoćnosti presude na štetu bolnice. Zakinuti liječnik dobio je u međuvremenu i ponudu za rad u Austriji, Linz, ali nije je aktivirao. Inače, ni Hrvatska liječnička komora nije se osvrtala na njegov udes. ‘Ne bih išao ako baš ne moram’, rekao nam je, ‘ali ne znam što bih više mislio o perspektivi ovdje. Sad želim najprije poručiti da nam zdravstvo propada zbog nečega što nije prvenstveno financijska neimaština, nego zloupotreba ovlasti radi osobnog probitka, i tako povezanih interesa.’
Dodat ćemo i to da nismo smetnuli s uma, otpočetka u članku, da glavni problem svega leži u ukupnom političkom sistemu. Ali ne smijemo čekati da bismo lokalno popravili stanje u jednom izdvojenom segmentu javnog servisa, jer strateški pogled u okolnostima dugog čekanja postaje doslovno suspenzija. Hrvatsko zdravstvo mora se mijenjati odmah i temeljito, ili će se u protivnom u ovoj zemlji preživljavati samo još slučajno.
