Iako se povodom novog filma Dragana Bjelogrlića "Čuvari formule" (s podnaslovom "Lančana reakcija") mogu čuti tvrdnje da je događaj kojim se bavi – nuklearni incident u Institutu za fiziku "Vinča" kraj Beograda iz 1958. i posljedično prva svjetska transplantacija koštane srži izvedena na ljudima od nesrodnih donora – bio zataškavan u socijalističkoj Jugoslaviji, Radiotelevizija Beograd je još 1976. u suradnji s nacionalnom francuskom radiotelevizijom realizirala TV-dramu "Ozračeni" o tim događajima.
Pod uredničkim vodstvom Filipa Davida te po scenariju i u režiji televizijskog autora Gérarda Poitoua, drama se prvenstveno bavila medicinskom procedurom, distancirano, povremeno s reportažnim pristupom i dnevničkim stilom (jedini dramatičan trenutak je neovlašteno fotografiranje pacijentice), dok je Bjelogrlićev film sušta suprotnost – sav je sazdan na dramatici i emocijama. Dakako, s obzirom na to o kakvom autoru i producentu je riječ, također mistificira ono što se stvarno dogodilo da bi bio uzbudljiviji i tržišno potentniji.
Snimljeni prema romanu "Slučaj Vinča" liječnika Gorana Milašinovića, koji je scenaristički adaptirao Vuk Ršumović ("Ničije dete") uz koscenarističko učešće Ognjena Sviličića i samog Bjelogrlića, "Čuvari formule", kao i "Ozračeni", u središte stavljaju zbivanja u pariškoj bolnici Curie, ali se podosta bave i samim incidentom u Vinči te događajima neposredno prije i poslije njega po načelu asocijativno prizvanih flešbekova (najzanimljivije je takvo povezivanje ono obnaženih ženskih grudi kao poziva na seksualni užitak s obnaženim ženskim grudima zbog punkcije koštane srži).
Bjelogrlićev film pritom drastično odstupa od stvarnosti, što je u umjetničkoj fikciji legitimno, a sve kako bi afirmirao bratstvo i solidarnost te kritici izložio destruktivne političko-vojno-znanstvene ambicije. Odnosno, kako bi humanistički promovirao lančanu reakciju iz podnaslova kao povezanost svih (ili mnogih) ljudi nasuprot lančane reakcije koja rezultira eksplozijom atomske bombe.
Središnje relacije filma one su koje uspostavlja Dragoslav Popović (Radivoje Bukvić), voditelj nuklearnog programa u Vinči (u filmu ozračen, u stvarnosti ne) – jedna je s francuskim i svjetskim pionirom transplantacije koštane srži, doktorom Mathéom (Alexis Manenti), druga s mladim ozračenim znanstvenicima. Odnos s Mathéom je zrcalan – obojica su znanstvenici i antifašisti, no dok je Popović poklonik i vođa tajnog jugoslavenskog projekta izgradnje atomske bombe (nedokazano je da je u stvarnosti ikad postojao), Mathé je protivnik atomskog oružja.
U odnosu pak s mladim znanstvenicima, Popović figurira kao otac, i to loš. Dakako, sve je to zato da bi se na kraju mogao iskupiti nakon katarze suočenja s humanističkom "lančanom reakcijom", tj. reakcijom dobrovoljnih francuskih davatelja koštane srži koji su riskirali vlastiti život za zdravlje potpunih stranaca (u "Ozračenima" prva dvojica donatora nisu baš takvi entuzijasti, štoviše zavedeni su – mislili su da daruju koštanu srž djeci oboljeloj od leukemije).
Najmanje je zanimljiv Popovićev odnos s moćnim Aleksandrom Rankovićem (Bjelogrlić), kao politički direktno zaduženim za Vinču, jer je sveden na minimum i opterećen ideologizacijom, koja ipak nije previše nametljiva.
U samoj završnici pobijedit će ljubav kao agape, što je izvedeno stereotipno-sladunjavo (uključujući i tradicionalističku afirmaciju kršćanske religioznosti i obnavljanja života djecom), ali ne i neukusno. "Čuvari formule" cijeli su takvi: populistička igra na sigurno, ali solidno izvedena, osobito dizajnerski. Dobar kolor, dobar ritam, čak i jedna emotivno snažna scena (umiranje najmlađeg člana tima). Nesumnjivo, najbolji Bjelogrlićev redateljski rad dosad.
