Sljedeći citat je iz teksta koji je prije dva desetljeća odbio objaviti čak i najliberalniji dnevni list u Hrvatskoj, a koji je aktualan kao da je napisan danas: "Brojni susreti, simpoziji i novinski iskazi u vezi s tzv. hrvatskim proljećem pretvorili su se uglavnom u vašar taštine i propalih ambicija... (...) Takozvanog hrvatskog proljeća nije tada bilo, štoviše, njegovi su aktivisti i protagonisti (tu sam i ja) radili objektivno na štetu Hrvatske i dobro je što smo u tome bili zaustavljeni, iako se s načinom toga ne slažem."

To je napisao pokojni Zvonko Ivanković Vonta, stari partizan i komunist, koji je kao sudionik hrvatskog proljeća bio čak i u zatvoru. Gornju tezu Vonta je obrazlagao na skupu povodom tridesete godišnjice tih događaja u Institutu "Vlado Gotovac", a kad mu pisanu verziju nisu htjeli objaviti, dao ju je ovom autoru. Očito je već tada bila riječ o svetim kravama u koje se nije smjelo dirati. Inače, i Vlado Gotovac, koji je zbog svog angažmana 1971. proveo šest godina u zatvoru, nema odgovor na pitanje kakav je bio njihov politički program. "Gotovo sve je prekinuto prije nego što je bilo do kraja određeno", rekao je on u razgovoru s Dimitrijem Rupelom, koji je poslije raspada Jugoslavije postao slovenski ministar. "Samo neka, skoro isključivo praktična pitanja, bila su preciznije formulirana. Na primjer, devizni režim, položaj izvozno uvoznih-poduzeća, savezni budžet..." Jednom pjesniku može se oprostiti da ekonomske probleme smatra tehničkim, ali istina je da ni to nije bilo riješeno u nekom nepostojećem programu hrvatskog proljeća. Naravno, ako se kao rješenje ne smatraju parole o deviznom sistemu, koje su se izvikivale na zagrebačkim ulicama kad je koncem godine počeo studentski štrajk. Do tada, dok se politika nije počela valjati ulicama, sve je to još bila rasprava unutar iste, komunističke obitelji. Iznimka su bili nacionalistički ispadi pojedinih intelektualaca okupljenih u Matici hrvatskoj, ali točka ključanja bile su tek studentske demonstracije.

Glavni doprinos proljećara demokratizaciji Jugoslavije danas se definira ovako: hrvatsko proljeće je ugušeno, ali njegove ideje su ostvarene u Ustavu iz godine 1974., u kojem su republike definirane kao države s pravom odcjepljenja, a Jugoslavija kao faktična konfederacija. Po tome, oni su zaslužni za to što je Hrvatska 1990. mogla legalno izići iz zajedničke države. To, međutim, nije istina. Sve to bilo je upisano još u ustavne amandmane, koje su republike dogovorile godine 1969. Poslije pada Aleksandra Rankovića i njegove centralističke političke linije, u cijeloj su zemlji prevladali zahtjevi za decentralizacijom i autonomijom, sve do republičke državnosti. Tito je to podržavao, a kad je vidio amandmane, pitao je samo: Gdje su vam tu radnici? Tada su, na brzinu, dopisivani tzv. radnički amandmani (bili su to amandmani 21., 22. i 23., još su živi ljudi koji se toga sjećaju). Kao što su amandmani u cjelini postali temelj Ustava iz 1974., tako su radnički amandmani bili osnova poslije donesenog Zakona o radu.

Tito je to podržavao sve dok politika nije izišla na ulice. Hrvatska je nesreća bila i stalno natjecanje za liderski položaj između Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala. Samo zbog toga održavani su mnogi masovni zborovi, puni zapaljivih riječi protiv unitarizma, iza kojih nije stajalo ništa. Bučno se lupalo na širom otvorena vrata, što je muklo i negativno odjekivalo po cijeloj Jugoslaviji. Ali oni se više nisu mogli zaustaviti. Dušan Bilandžić piše kako je jednom prilikom upozoravao Miku Tripala da je uspostavljen odnos 5:1. Da su sve druge republike protiv toga što se događa u Hrvatskoj. Što je, uplašio si se? – reagirao je Tripalo. U međuvremenu, na političkoj sceni množili su se svi mogući pravi i karijerni nacionalisti, teoretičari opljačkane i ponižene Hrvatske i oživljavali stari, ratni strahovi.

U zimu 1971. Tito je konačno sve zaustavio nakon razgovora u Karađorđevu, na koji je pozvao hrvatsko političko rukovodstvo. Proljećari su poslije tvrdili da je taj razgovor bio samo zbog forme, da je odluka donesena unaprijed i da su iza nje bile unitarističke snage i KOS (vojna kontraobavještajna služba). Činjenica je da je među proljećarima bilo provokatora i da je obavještajno podzemlje imalo veliku ulogu. Ali u Karađorđevu su puhali drugi vjetrovi, a Tito je do samog kraja pokušavao izbjeći sječu knezova.

Iako je imao već 79 godina pa mu je u skladu s dobi bila i kondicija, razgovor je trajao neprekinuto skoro punih 20 sati. Tito je tražio od hrvatskog rukovodstva da se obračuna s nacionalistima i vrati na kurs Partije. Kad je razgovor završio, odluka još uvijek nije bila donesena. Sljedećeg dana održana je sjednica Predsjedništva SK Jugoslavije, na kojoj je Tito ocijenio da je studentski štrajk u Zagrebu kontrarevolucionaran. Poslije toga, kako piše tadašnji Titov šef kabineta, Slovenac Marko Vrhunec, on se ponovno sastao s hrvatskim političkim rukovodstvom i tražio od njih da prihvate tu ocjenu, koja je sad postala ocjena Predsjedništva jugoslavenske partije. Savka i Mika su to odbili, tražeći da se prvo vrate u Zagreb i konzultiraju s još nekim drugovima. Na Titovo upozorenje da više ne može biti odgađanja ili će slijediti konzekvence, Savka je, piše Vrhunec koji je prisustvovao tom razgovoru, rekla upozoravajućim tonom: "Druže Tito, pazite što radite, s nama je čitava hrvatska radnička klasa i hrvatski narod!" Tito ju je pogledao i mirno odgovorio: "Savka, duboko se varaš."

Vonta piše kako je samo nekoliko dana poslije, podnoseći ostavku na sjednici hrvatskog CK, Savka rekla da "Titovu kritiku masovnog pokreta koji predstavlja organizaciju sumnjivih ciljeva i sadržaja primamo bez rezerve" i "izražavamo svoju spremnost i odlučnost da se kao komunisti angažiramo u borbi protiv hrvatskog separatizma i šovinizma..." itd. Vonta pita: "Ako je ovdje bila neiskrena, zašto se nije ispričala nama, koji smo joj bezrezervno vjerovali?" Da je Savka ipak bila iskrena, ovom je autoru ispričao jedan od tadašnjih njenih političkih neistomišljenika u parijskom vrhu, Jure Bilić, i to mnogo godina nakon što se raspala Jugoslavija. Dan poslije ostavke Savka je došla u CK, da se dogovori o svom angažmanu u borbi protiv nacionalizma. "Ali Joža (Vrhovec) i ja samo smo joj se smijali", samokritično kaže Bilić. Tako je Savka naučila da Kairos prolazi samo jednom, a da je priroda politike iznimno okrutna.

Povodom obilježavanja tridesete godišnjice hrvatskog proljeća Vonta je tvrdio isto što bi trebalo reći i sada, na pedesetu godišnjicu. Da ga nije bilo niti moglo biti, jer se ignorirala politička stvarnost u zemlji i svijetu, jer brojne grupe proljećara nisu mogle utvrditi zajednički program koji bi eventualno konkurirao Titovom, da su te grupe bile u sebi nedemokratske, a posebno im je veliki grijeh što su ignorirale antifašizam i otvarale vrata nacionalizmu, koji kod nas uvijek završava teškim sukobima i ratom. Sljedeću rečenicu Zvonko Ivanković Vonta debelo je podcrtao: "Tako je avantura hrvatsko proljeće dva puta pokopana od samih njegovih protagonista, prvi put koncem 1971. godine, a drugi put na izborima 1990. godine."