Dva proljeća, praško i hrvatsko, kobno su djelovala na proces demokratizacije, koji je u Jugoslaviji šezdesetih godina prošlog stoljeća bio u punom zamahu. Zadržimo se prvo na praškom. Što češka i slovačka tragedija ima s nama? U Jugoslaviji je tada počela rasprava o uvođenju višestranačja, u prvom redu kao načina za stalno kadrovsko provjetravanje. Stari, zaslužni kadrovi očekivali su da do mirovine ostanu na svojim dužnostima, a već donesena odluka da se oni moraju mijenjati završila je tzv. horizontalnom rotacijom. Umjesto novih sposobnih ljudi za novo vrijeme najčešće su ostajali stari partijski kadrovi, ali po principu ti u moju fotelju, a ja u tvoju. Višestranačje se mnogima tada činilo kao idealno rješenje. Tek pola stoljeća poslije shvatilo se da idealnih rješenja nema, ali u ono vrijeme to se činilo golemim korakom naprijed.

Predlagalo se da to budu samo jugoslavenske i lijeve stranke, Edvard Kardelj je želio da se Socijalistički savez (koji je služio samo kao deponij za islužene političare) pretvori u stranku konkurentnu Savezu komunista, dok je Tito smatrao da bi u Jugoslaviji stranke neizbježno postale nacionalne. Ali nije se miješao u raspravu, niti ju je kočio. Usput rečeno, nije trebalo dugo pa da republičke komunističke partije postanu ne samo nacionalne već i nacionalističke, u stalnom međusobnom sukobu.

U jednom trenutku na Bledu se okupilo birano društvo političara i ekonomista iz cijele Jugoslavije, formalno zbog priprema za predstojeći kongres partije, ali prava je tema bila mogućnost uvođenja višestranačja. Od političara tu su bili iz Hrvatske Miko Tripalo, iz Srbije Mijalko Todorović i Milentije Popović, iz Slovenije Roman Albreht, iz Bosne i Hercegovine Branko Mikulić i drugi. Sve prve violine onog vremena. Grupu eksperata iz Ekonomskog instituta Zagreb, najuglednije znanstvene ustanove te vrste u Jugoslaviji, vodio je Drago Gorupić, a u njoj su još bili Dražen Kalogjera i Pero Jurković. Kalogjera je poslije bio ministar u vladi Stjepana Mesića, a Jurković savjetnik Franje Tuđmana i guverner HNB-a koji je uveo kunu. Zahvaljujući njima, ovaj autor zna za čitav slučaj.

Predsjedavao je Edvard Kardelj, koji je ponovio da treba uvesti neki oblik ograničenog višestranačja. Bez toga, rekao je on, Jugoslavija ne može opstati. Ne smiju se dozvoliti ekstremne nacionalističke ili staljinističke stranke, kao ni stranke koje žele rušiti socijalizam. Ali Savez komunista je morao dobiti konkurenciju, a industrijska demokracija (samoupravljanje) morala se dopuniti političkom. O tome se raspravljalo cijeli dan, uz večeru se popilo nekoliko boca dobrog vina, i otišlo na spavanje. Kad su sljedećeg jutra ekonomisti sišli na doručak, shvatili su da političara nema. Bilo je to jutro 21. kolovoza 1968., a prethodne su noći trupe Varšavskog pakta ušle u Čehoslovačku. Čim je stigla ta vijest, političari su pozvani na Brijune gdje je bio Tito. Tog časa stanje se iz korijena promijenilo. Uspostavljena je Brežnjevljeva doktrina ograničenog suvereniteta i proširio se strah od sovjetske intervencije i u Jugoslaviji. Armija je dobila na važnosti, a zaustavljeni su svi društveni eksperimenti, posebno oni koji bi provocirali Sovjete.

Hrvatsko proljeće je imalo još gore posljedice. Zasluge kojima se povodom njegove pedesetogodišnjice danas hvale još živi sudionici u zbilji ne postoje. Sve ustavne promjene, koje su navodno oni inicirali, bile su pripremljene i dogovorene prije, a raspad Jugoslavije doveo je do osamostaljenja svih republika, imale one neko proljeće ili ne. Promjene u ekonomskoj sferi tada su se tražile samo u korist republičkih država, a ne radnika samoupravljača. Nažalost, jedini konkretan rezultat proljeća bio je veliki lov na vještice u 1972., pa i u nekoliko sljedećih godina. Nije to bio samo obračun s nacionalistima, već i sa svakim tko je slobodnije i modernije mislio. Naravno, nisu izostala ni brojna podmetanja, sitne osvete i osobni obračuni. Tražili su se i žrtveni jarci, po principu netko mora biti kriv, pa bolje on nego ja. Atmosferu u kojoj se sve to odvijalo dobro ilustrira sljedeća rečenica Ivice Račana iz tog vremena: "Nije partija sud da se dokazuje istina." Jasnije rečeno, kriv si jer ja tako kažem. Račan je poslije tvrdio kako se on tada držao po strani. Istina je da je bio zdušni inkvizitor. Kostolomac, kako se tada govorilo. Zloupotreba pravosuđa u političke svrhe neke je odvela i u zatvor, pa i na višegodišnju robiju. Ali najgori od svega bio je povratak na scenu stare generacije političara na svim razinama društva, konzervativnih, nekreativnih i uvrijeđenih jer su, po njima, bili prerano odbačeni.

Po svemu tome praško proljeće imalo je sličan tok i iste posljedice kao i hrvatsko. I tamo se naveliko govorilo o prošlosti i optuživalo pojedine ljude, svaki je intelektualac javno slikao svoju viziju demokratskog socijalizma i kritizirao sve postojeće, ali zajedničkog programa ili akcije nije bilo. Naveliko se govorilo, ali se nije radilo, niti se znalo što da se radi. U trenutku kad su sovjetski tenkovi zagrmili praškim ulicama tek je bila osnovana radna grupa sa zadatkom da prouči jugoslavensko samoupravljanje. Vodio ju je tada najpoznatiji čehoslovački ekonomist Ota Šik. (O tome sjajno piše praški novinar i političar Jiri Pelikan, koji je uspio izići iz zemlje.) Oba proljeća bila su zapravo u potpunosti posvećena politici, a ne ekonomiji, koja jedina omogućuje nove razvojne šanse, a time i mogućnost novih odnosa u društvu. Na tome, na poplavi praznih ali zapaljivih riječi, padale su reforme i u nekim drugim zemljama.

Na tome je pao i Mihail Gorbačov. Kad je neizbježna reforma stigla i u samo srce birokratske tame, u Sovjetski Savez, i on je krenuo utabanim putem koji vodi u kaos. Proglasio je glasnost i perestrojku. Slijedio je važan posjet Kini, gdje je došao kao prvi sovjetski čelnik nakon niza godina loših odnosa dvije zemlje. Još prije početka razgovora, čim je doputovao, htio je otići na sveučilište da se kineskim studentima hvali svojim dostignućima. Jedva smo ga spriječili, piše jedan od najistaknutijih ruskih političara, Jevgenij Primakov, koji je bio u njegovoj pratnji. Povijesni sastanak s Dengom Xiaopingom trebao je naglasiti novo prijateljstvo kineske i sovjetske partije i države, pa je Deng bio izrazito srdačan. Na istom tragu i Gorbačov je pokušao olakšati početak razgovora, pa je rekao: Vi ste krenuli u promjene od ekonomije, a mi od politike. Ali na kraju ćemo svi biti na istom. Deng je samo kimnuo glavom, ali nije rekao ništa. Možemo samo pretpostaviti što je pomislio. Na primjer, zar je moguće da čovjek na Gorbačovljevom mjestu zna tako malo? Ili nešto znatno grublje?

Od tada je prošlo dvadeset godina, piše Primakov, a Gorbačovljevo predviđanje nije se ostvarilo, jer po tempu razvoja mi znatno zaostajemo za Kinom. A samo nekoliko dana nakon što je Gorbačov otputovao kući (da ga uskoro pomete Boris Jeljcin), dogodio se pokolj demonstranata na trgu Tiananmen, čime je Deng jasno pokazao što misli o reformama koje počinju od politike. Koliko je poznato, nitko to još nije nazvao gušenjem kineskog proljeća.