Ni Europa nema čistu savjest i svijetli obraz. Zato presuda Europskog suda za ljudska prava Hrvatskoj u slučaju nesretne šestogodišnje Madine Hussiny, koju je hrvatski policajac uputio u smrt pod kotačima vlaka, zvuči šuplje, cinično, pa i farizejski. Što je, naime, danas ta visokomoralna Europa koja samu sebe smatra središtem civiliziranog svijeta i s tog pijedestala sudi i presuđuje? Grubo rečeno, skup bogatih zemalja koje su se vidljivim i nevidljivim zidom ogradile od svoje siromašne okoline, pa joj istovremeno kroje kapu, pljačkaju je i podučavaju demokraciji, služeći se pritom obilato i vojnom batinom. Nešto što bi još nedavno zvučali kao literarna distopija, slična "Vrlom novom svijetu" Aldousa Huxleyja iz godine 1932.
Naravno, nije Europa, točnije oblici organizacije koji su prethodili Europskoj uniji, bila to od svog početka, niti je danas samo taj koncentrat okrutne sebičnosti. Počelo je poslije Drugog svjetskog rata, racionalnom željom da se kontrolira poslovanje ugljenom i čelikom, kao glavnim vojnim resursima i tako spriječi ponavljanje tragične povijesti. Istovremeno su se isticali idealistički ciljevi stvaranja europskog identiteta i povezivanja ljudi raznih nacija. U tome se u znatnoj mjeri uspjelo. Stoljećima se glavna njemačka patriotska pjesma zvala "Straža na Rajni" (Die Wacht am Rhein), dakle na granici s Francuskom. Danas vječni neprijatelji, Francuzi i Nijemci, brišu europske granice i zajedno drže dirigentsku palicu cijelom orkestru Unije. U zlatnim godinama koje su slijedile jačalo je ekonomsko povezivanje, pa su interesi banaka i korporacija počeli prevladavati nad interesima običnih europskih građana. Tada se, ne bez razloga, počelo govoriti da pravi lideri Unije nisu političari, već bankari i krupni menadžeri. Ali kriza je i to promijenila. Nacionalni egoizam je nadvladao i ideale i ekonomiju, što istovremeno i jača i razbija Uniju. Zato se ograde i žice postavljaju na njenim vanjskim, ali i mnogim unutrašnjim granicama. Krenete li u Sloveniju, žica. Krenete li u Mađarsku, zid. A svi smo dio iste Unije.
Neki teoretičari tvrde da je kapitalizam liberalan u vremenima prosperiteta, ali da u krizi postaje fašistoidan ili fašistički. Tu teoriju potvrđuje europska, ali ne i američka povijest. U Europi je, naime, velika kriza iz prve polovice prošlog stoljeća izrodila Hitlera, Mussolinija, Franca, kao i cijeli niz manjih diktatora, ali u Americi je dovela na vlast F. D. Roosevelta, koji joj se suprotstavio liberalnim i socijalnim, a moglo bi se čak reći i socijalističkim mjerama. Nažalost, slučaj Donalda Trumpa, čija je pojava samo vrhunac procesa (zasad?), pokazao je da je i u Americi razvoj krenuo drugim smjerom. To se vidi po stanju demokracije i nakon Trumpa, na što on više nema presudan utjecaj. Kako ona funkcionira, odavno je definirao najutjecajniji guru kapitalizma, Adam Smith, koji je za ondašnji britanski parlament (18. stoljeće) rekao da je trgovački. Trgovci su, naime, bili najutjecajniji sloj društva, koji je krojio sve, pa i parlament. Po istoj logici, današnji američki Kongres smatra se donatorskim, što se odnosi na financijere i demokrata i republikanaca. Nisu republikanci ostali odani Trumpu, već svojim donatorima, odnosno financijerima, koji djeluju iz sjene. Ostaje da se nagađa koliko su oni slični Alfredu Kruppu i ostalim njemačkim industrijalcima (IG Farben, Flick), kojima su Amerikanci sudili na čak tri poratna procesa u Nürnbergu.
Nažalost, u krizi se interesi često vide u zatvaranju i dijeljenju od drugih i drukčijih, ali i kao šansa da se na druge prebaci što je moguće veći teret. Dakle, kao podizanje zidova i postavljanje žilet-žice. Pritom se migranti dijele na ekonomske i one koji bježe od rata, da bi se onda tvrdilo kako samo ovi drugi imaju pravo na bijeg (kakvo, vidjelo se po sudbini male Afganistanke Madine), dok su ekonomski migranti lovci u mutnom. To je postala općeprihvaćena teza, kao neki suvremeni migrantski aksiom. Međutim, u distopiji u koju se pretvorila Europska unija (o Americi da i ne govorimo) upravo su ekonomski migranti žrtve sustava u kojem bogati pljačkaju i eksploatiraju siromašne. Ratovi su samo krajnje sredstvo kojim se to ostvaruje. Princip je isti, sve su ostalo nijanse, kako bi rekao Đorđe Balašević.
Sve to, naravno, govori o farizejstvu Europske unije, ali ne opravdava nasilje nad migrantima na hrvatskim granicama prema Bosni i Hercegovini i, u presuđenom slučaju male Madine, Srbiji. Ima pravo sadašnji član stranke Možemo! i bivši aktivist Centra za mirovne studije, Gordan Bosanac, kad kaže da presuda govori o zastrašujućem ponašanju hrvatske policije, državnog odvjetništva, ali, nažalost, i sudova prema obitelji Madine Hussiny, njihovoj odvjetnici i drugim osobama koje su im pomagale. "Hrvatska dugo nije dobila ovako neugodnu presudu", kaže gospodin Bosanac, "koja ocrtava ono što se godinama govori – da postoji sustavna represivna politika prema izbjeglicama i migrantima. Ona govori i o tome kako osobe na odgovornim pozicijama unutar MUP-a, policije, DORH-a, a i sudova nisu dorasle izazovima koje nose migracije u 21. stoljeću. Konačno, presuda upućuje i na zaključak da su odgovorne osobe koje rade za institucije RH, skrivajući se pod plaštem tih institucija, provodile ozbiljne nezakonite radnje."
Imaju pravo i brojni komentatori koji se također zgražaju nad postupcima koji su navukli Hrvatskoj na glavu tu neugodnu presudu. Na primjer: "Činjenica da je Europski sud za ljudska prava utvrdio da nismo proveli smislenu istragu, da je institucionalno, državnim aparatom onemogućeno obitelji i odvjetnici da sudjeluju u istrazi o smrti djevojčice, da je Hrvatska smjestila djecu (Madininu braću i sestre) dva i pol mjeseca u ustanovu zatvorskog tipa, što je nečovječno postupanje i mučenje, ograničila kretanje i koristila pushback i onemogućavala obitelji da pristupi Sudu za ljudska prava, govori da je to naša državna politika i da će si svi čuvati leđa" (Boris Vlašić). A jedan drugi komentator (Robert Bajruši) također s pravom upozorava da "istraživanja pokazuju kako gotovo dvije trećine Hrvata ne želi migrante u svojoj državi. Prema HRejtingu iz 2019., gotovo 65 posto ispitanih smatra da granice ne bi trebalo otvoriti za priljev (ilegalnih) migranata, 26,6 posto da bi to trebalo učiniti, a 8,6 posto ih je neodlučnih". Zašto tolika odbojnost u zemlji koja ubrzano gubi vlastitu populaciju? Anketirani na to nedvosmisleno odgovaraju: "Jer bi to povećalo nesigurnost i kriminal" i "jer bi migranti donijeli drukčiju vjeru u našu kulturu i promijenili naš način života". Sudeći po tome, usprkos svoj korupciji i ekonomskom zaostajanju, hrvatska desnica ne treba strahovati za svoj položaj i privilegije.
Vlast, međutim, zna da je Hrvatska samo dio europske distopije, pa se i ponaša onako kako vjeruje da Europa od nje očekuje. Marljivo igra svoju vjekovnu ulogu predziđa kršćanstva, s tim da je taj antemurale u suvremenoj varijanti mnogo manje christianitatis, a mnogo više stvar ekonomije i pitanje džepa. A presudom Europskog suda samo im se dogodilo ono isto što su sami nedavno priredili trojici mladih policajaca, označenih jedinim krivcima za snimljeno i tako dokazano nasilje na granici. To je vjekovna sudbina malih, koji svoju važnost žele dokazati time da su papskiji od pape.
