Trenutak je bio da se pokaže malo razumijevanja i za poslodavce, kao i da se čuje barem trun samokritike od sindikalaca, ali umjesto toga prvomajska predstava se i ovaj put odigrala po scenariju starih kaubojskih filmova. Pozitivci su nosili bijele šešire, a negativci crne, protestna povorka je krenula ispred Radničkog doma, da bi završila kod sjedišta Hrvatske udruge poslodavaca, a u međuvremenu se dijelio maksimirski grah, sviralo i glasno pjevalo o velikim plaćama. Što se moglo reći u prilog poslodavaca?
Na primjer to da je hrvatska ekonomija u proteklih tri desetljeća pretvorena u konglomerat malih, zapravo zanatskih poduzeća. Zatim da velik dio gospodarstva, u prvom redu turizam i poljoprivreda, radi sezonski. Za takvu privredu rad na određeno vrijeme nije samo egoizam poslodavaca već i prirodno stanje. A zbog čega su se sindikalci trebali posuti barem s malo pepela? Zbog toga što su po principu svi junaci nikom ponikoše dopustili dugogodišnju devastaciju koja je dovela zemlju u sadašnje stanje. Pritom oni iz javnog nisu pokazali dovoljno solidarnosti s nesretnicima iz realnog sektora. S onima čija su nekadašnja poduzeća uništavana, a novi se poslodavci nerijetko luksuzirali, odnosno tražili i uzimali kruha na račun njihove pogače.
I tako sve do dana današnjeg. Nedavno je jedan od najpoznatijih svjetskih ekonomista, nobelovac Joseph Stiglitz, našao za shodno da upozori Hrvatsku na opasnosti koje nosi srljanje u eurozonu. Kao što se moglo očekivati, odgovorni u Hrvatskoj su ga ignorirali, a u medijima je već sljedećeg jutra to postala stara vijest. Ali tragično je da njegovo upozorenje nije zainteresiralo ni sindikalce. Stiglitz, očito, smatra da se bez vlastite monetarne politike ne može postići dovoljno brz privredni rast kojim bi se Hrvatska odlijepila od dna Europske unije. Situacija je apsurdna. Nitko ozbiljan ne spori da je kuna precijenjena, zbog čega je domaća proizvodnja pod smrtonosnim udarom jeftinog uvoza, ali istovremeno se uvodi euro po tom istom, nerealnom tečaju. Čak je i bivši direktor Zagrebačke banke Franjo Luković svojevremeno izjavio da bi banke izdržale slabljenje kune za 10 posto. Tadašnji premijer Ivo Sanader mu je odmah, u svom stilu, arogantno poručio neka gleda svoja posla. Luković je odmah odustao. On, zaista, nije progovorio zbog sebe. Bankama, mahom u stranom vlasništvu, u Hrvatskoj je uvijek dobro. Proizvodnja može propadati brže ili sporije, ali banke uvijek posluju uspješno. I one su zastupnice stranih, uvoznih interesa, pa im nerealno jaka kuna ide u prilog.
Ali zašto je hrvatski premijer (tada je to bio Ivo Sanader) branio prejaku kunu? Zato što bi promjena tečaja bjelodano razotkrila i rezultate njegovog rada. Tečaj domaće valute, naime, jedino je mjerilo kojim se uspoređuje sve na domaćem i svjetskom tržištu. Ako je on nerealan, nijedna cijena u zemlji nije prava. Pa čak ni cijena obične kifle. (Zato se u Hrvatsku i uvoze goleme količine zamrznutog tijesta.)
Nisu realni ni rezultati ekonomske politike. Izračunat prejakim tečajem kune, bruto domaći proizvod u eurima (ili dolarima) veći je nego što stvarno jeste, a veće su, naravno, i plaće i mirovine. Realni tečaj pokazao bi prave rezultate rada hrvatske političke klase, koje ona skriva kao otrovnica noge. Kao premijer, Zoran Milanović je u tome bio posebno zabavan. On je, naime, manirom sveznadara izjavio da su promjene tečaja zastarjela ekonomija. Doslovno tako. Ali već sljedećeg dana tada novi japanski premijer Shinzo Abe najavio je devalvaciju jena, kako bi se popravila konkurentnost japanske privrede. Hrvatska je nastavila modernim mjerama, a Japan zastarjelim. Koliko god bio daleko, Japan je od Hrvatske danas još mnogo dalje. I to ne mjereno kilometrima ili miljama. A ni Andrej Plenković nema ni trunka više želje za suočavanje s istinom od svojih prethodnika. Što bi tada preostalo od njegove samohvale? Zato neka se euro uvede čim prije, pa da sva preračunavanja i teoretski postanu bespredmetna. Magla, magla, svuda oko nas...
Normalno je da sindikalci paradiraju na praznik rada i da bučno traže veće plaće. Ali bilo bi normalno i da istim žarom rade na stvaranju uvjeta za privredni rast koji bi to omogućio. Konkretno, umjesto da prešute gospodina Josepha Stiglitza (i tako se solidariziraju s vlašću), oni su ga trebali pozvati u Hrvatsku i organizirati mu niz javnih nastupa. Trebali su njegove argumente učiniti općepoznatim i suočiti ih s argumentima domaćih ekonomista i političara. U ovim zadnjim mjesecima i danima pred uvođenje eura to bi bila hit tema, s neizvjesnim utjecajem na buduće događaje. Pogotovo kad se uzme u obzir neizbježna kriza koja se nadvila nad Europom. Usput rečeno, nije to napravila ni jedna od opozicijskih stranaka, ali o njima smo odavno izgubili sve iluzije. Sindikati koji tako energično traže veće plaće mogli su pokazati veće ambicije.
Podatak koji oni sada najčešće koriste kaže da medijalna plaća iznosi samo nešto više od šest tisuća kuna. To znači da polovica svih zaposlenih prima manje od toga. (Zbog poznatog argumenta o kupusu, mesu i sarmi, prosječna plaća više ne zanima nikoga.) Može se pretpostaviti da upravo ta siromašnija polovica ostvaruje najvišu produktivnost rada. U piramidi produktivnosti, naime, ona je najviša na individualnom radnom mjestu, a smanjuje se kako se penjemo prema društvenom vrhu. Produktivnost tvrtke u cjelini manja je od one pojedinog radnika, produktivnost općine manja je od njenih tvrtki, pa se tako sve više smanjuje kako se penjemo prema vrhu, preko županija do države u cjelini.
Tako dobivamo društvenu produktivnost, koja pokazuje je li neka zemlja bogata ili siromašna. Nije tu riječ o konkretnim ljudima ni o tome da su oni na višim položajima nedovoljno marljivi. Mogu oni raditi zdušno i po cijeli dan, ali ako su na pogrešnom putu, neće im pomoći ni sveti Josip Radnik. Ako se ekonomija zasniva na sezonskim djelatnostima, što je kod nas slučaj, zarada ne može biti visoka (ekonomisti bi rekli da je kapitalni koeficijent nepovoljan), pa neće biti novca ni za veće plaće ni za ulaganja u razvoj. Ako je i ostala privreda pretežno na zanatskoj razini, s malim udjelom novih tehnologija, i tu će dodana vrijednost biti mala. A i to je naš slučaj.
Poslodavci se ljute na državu, koja im uzima previše novca. Točno je da se svašta uguralo u budžet i izvanbudžetske doprinose, ali društvena potrošnja (zdravstvo, školstvo, mirovine itd.) ne može se svesti na bijedu najsiromašnijih dijelova svijeta. Sada se ne smije smanjivati čak ni prevelika administracija, što će odmah spomenuti većina političara kad ih se upita koje, konkretno, reforme zagovaraju. Svako smanjivanje potrošnje u doba gospodarske stagnacije samo produbljuje probleme, koči proizvodnju i pogoršava stanje u društvu. Promjene su moguće tek kad se postigne dovoljno brzi rast. Ignoriranje upozorenja, kakvo je ono gospodina Josepha Stiglitza (ali i nekih prije njega, na primjer najuglednijeg njemačkog ekonomskog instituta), dakle čuvanje statusa quo zbog stranačkih ili vlastitih interesa, najgori je oblik korupcije s kojim je Hrvatska suočena. A HDZ u tome nije jedini krivac.
