Devetoricu sudionika hrvatskog proljeća odlikovao je predsjednik Zoran Milanović za "izniman doprinos neovisnosti i cjelovitosti Hrvatske te izgradnji i napretku hrvatske države". Velered kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom tako je s Pantovčaka uručen Ivanu Zvonimiru Čičku, Draženu Budiši i Goranu Dodigu te članovima obitelji posmrtno nagrađenih Joze Ivičevića Bakulića, Ljudevita Jonkea, Ante Paradžika, Hrvoja Šošića, Marka Veselice i Vladimira Veselice. Predsjednik ih je nazvao "malo dobrih ljudi" koji su se "punog srca borili za nešto što je ispravno, lijepo, plemenito, za sebe, ali ne protiv drugoga, i ne s mržnjom, nego sa zanosom i poletom".
Tako širokogrudnu legitimaciju tzv. proljećara upotpunio je u ime sviju njih Čičak, inače u slučaju Laptalo relativno nedavno osuđeni difamator, pa ni ovom zgodom nije propustio u javnost poturiti nekoliko svojih ili posuđenih, a svakako izrazito revizionističkih zapažanja pod općepoznate i neupitne fakte. Tu su npr. teze iliti podvale da je u novojugoslavensko doba "svaki izričaj hrvatstva bio strogo sankcioniran" i da su "komunizam i fašizam", dakle podjednako, "ideje zla".
Dražen Budiša nije bio u mogućnosti doći na dodjelu odlikovanja, ali za daljnji nam pregled povijesne situacije ionako puno bolje može poslužiti Goran Dodig koji se tamo spremno nacrtao u svečanom bijelom sakou. No već i pojedina imena među pobrojanima, naime, nisu baš toliko zaslužila da ih reprezentira taj psihijatar čija politička karijera u kratkom roku nakon zgasnuća Jugoslavije razotkriva punu mjeru ljepote i plemenitosti davnašnje proljećarske borbe. Nalik dežurnom negativcu, pojavljivao se Dodig na sijaset važnih funkcija i nerijetko za sobom ostavljao pustoš, bilo da je osiguravao širenje prvome domaćemu medijskom tajkunu Miroslavu Kutli, mada će kasnije na sudu tvrditi kako se ničeg ne sjeća, bilo da je sudjelovao u dubioznom upravljanju splitskim kliničko-bolničkim centrom. S potonje je pozicije herojski rasturio ljudska prava više pacijenata, a ratnih zarobljenika iz čak dviju vojski, JNA i Armije BiH, za što ga je ministar obrane Gojko Šušak nagradio mjestom svog pomoćnika i zadužio za sigurnost i tajne službe. Konačno, godine 2000. sudjelovao je u Stožeru za obranu digniteta Domovinskog rata i tadašnje vlasti lijevog centra prokazivao kao gore od omraženih jugokomunističkih.
I daleko od toga da onaj režim nije često pretjerivao s represijom protiv svojih političkih protivnika, ali ovdje želimo osvijetliti promašenost naknadnog i nekritičkog romantiziranja te idealiziranja bilo kojeg nacionalizma kao definitivno i općenito neopasnog. Uostalom, ako je zasebna nacionalna država naširoko prihvaćeni rezon iznad svega ostalog, a to praktično nikad nije posve lišeno djelovanja "protiv drugoga", onda nema smisla posezati za epitetom generalne i svakako etičke uzvišenosti.
U slučaju da se nešto slično velikodostojniku poput Milanovića ipak grubo omakne, pa još garnirano veleredima, međutim, tu su zanosne riječi Čička i poletna djela Dodiga kako bi nas upozorile na počinjenu štetu. Ona je, da bi apsurd bio žešći, nanesena i sad bezrezervno posvećenoj hrvatskoj naciji, a s obzirom na realne socijalne, ekonomske, pravosudne, obrazovne i mnoge druge dosege realizirane joj države. No bit će da je predsjednik RH i ovom prilikom samo politikantski kalkulirao za račun svojih aktualnih desničarskih manevara i simboličkog distanciranja od dnevnopolitičkih protivnika, s tim da nije prvi put da se u tu svrhu razbacuje i državnim odlikovanjima.
