Obljetničarska 2021. godina uvelike je protekla u znaku 50. godišnjice hrvatskog proljeća iliti, kako su ga zvali i sami protagonisti zbivanja, masovnog pokreta, kasnije pejorativnog, pogrdnog maspoka. Objavljena je pokoja knjiga, zbornik radova, neki posvećeni proljeću ili proljećarima su u pripremi, održani su znanstveni skupovi, HTV je emitirao novu dokumentarnu seriju, i to lošu, a obilježavanje okrugle obljetnice nastavljeno je i 2022. godine. U Galeriji Klovićevi dvori 11. siječnja, točno na 50. godišnjicu uhićenja većine vodstva Matice hrvatske, otvorena je izložba "Sedamdesetprva" Hrvatskog povijesnog muzeja.
Izložba, kao i gotovo svaka, ima dobrih i slabih strana, a nažalost pretežu one koje njene dosege itekako ograničavaju, posebno razumijevanje šireg konteksta zbivanja za manje upućene posjetitelje. No krenimo s boljim dijelom "Sedamdesetprve". Autori su izložbu koncipirali u šest logično postavljenih vremenskih cjelina. Prva, nazvana "Neka bude živost" (po manifestu-eseju Vlatka Pavletića objavljenom u časopisu "Razlog" 1952.), obrađuje vrijeme prije 1971. godine. Slijede četiri faze 1971., nazvane po godišnjim dobima, počevši od zime. I doista se zbivanja 1971. mogu periodizirati po godišnjim dobima, pa kad je već cijeli taj kompleks naknadno nazvan hrvatskim proljećem, zašto i ostalim godišnjim dobima ne dati priliku da se vidi što se zbivalo u njima. Završno poglavlje nazvano je "Čuvanje nade", po naslovu uvodnika Vlade Gotovca napisanog i otisnutog u posljednjem, zaplijenjenom broju "Hrvatskog tjednika". U završnom dijelu je obrađen progon proljećara, a završava demokratskim promjenama i uspostavom samostalne Hrvatske.
U dobro se može upisati i sam naziv "Sedamdesetprva" čime je, barem njime (u izložbi mnogo manje), izbjegnuto svođenje te godine samo na hrvatsko proljeće i što je omogućilo, posebno u obradi kulture, da se u odabiru izložbenog materijala zahvati šire i dublje nego što bi se moglo da je izložba svedena samo na masovni pokret. Bez toga bi teško bilo shvatiti zašto su izloženi plakati za Jugoslavenski festival djeteta u Šibeniku ili Split '71., festival zabavne glazbe, manifestacije koje zapravo nisu imale veze s hrvatskim proljećem.
Izloženi materijal je kombinacija reprezentativno-ziheraškog i rjeđe viđenog, samim tim i atraktivnijeg materijala. Ovaj prvi dio nikako se ne može izbjeći i izložba bi bez primjerice naslovnice "Telegrama" u kojem je otisnuta Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnoj jezika ili fragmenata govora Savke Dabčević Kučar 7. svibnja 1971. na zagrebačkom Trgu republike bila manjkava, pa i neozbiljna. Drugi dio odnosi se na arhivsko gradivo koje posjetitelj nema priliku često vidjeti, primjerice niz presuda izrečenih nakon 1971. godine, dokumente nastale u tajnim akcijama Službe državne sigurnosti protiv studenata, popisu parola uočenih na zagrebačkim ulicama u razdoblju od studentskog štrajka (okončan 3. prosinca 1971.) pa do studentskih demonstracija desetak dana kasnije. U taj dio treba uvrstiti i kazivanja četrdesetak sudionika zbivanja u širokom rasponu od Ivana Zvonimira Čička i Dražena Budiše do Gabi Novak i Dalibora Martinisa. Ta su svjedočanstva, neka traju i više od sat vremena, preduga da bi ih posjetitelj mogao preslušati, baš kao što su pojedini izloženi dokumenti preopširni i posjetitelj ih ne stigne pročitati. Zbog toga treba razmisliti o tome kako ubuduće postavljati ovakve izložbe. Osim one klasične, kakva je postavljena u Klovićevim dvorima, i pratećeg kataloga, ovakva građa može o(p)stati i kao trajna virtualna izložba koja bi omogućila da se u miru čitaju opširni dokumenti ili slušaju duža kazivanja.
Pet od šest dijelova izložbe, iznimka je posljednji, identično su koncipirani. Autori su postavili tri okosnice: zbivanja u reformskom krilu CK Saveza komunista Hrvatske, u čemu centralne uloge imaju Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo, studentski pokret i Matica hrvatska. Tome su pridali i ekonomska, šire kulturna i sportska, konkretno nogometna zbivanja. I već u prvome dijelu bilježimo veoma ozbiljan propust – nedostatak studentskih zbivanja '68. u Zagrebu. Ne radi se samo o tome da se pored spominjanja početka objavljivanja "Alana Forda" svakako moralo naći mjesta za lipanjska gibanja; riječ je i o tome da su šezdesetosmaši uveli živost među studente, ne onako kako su to učinili proljećari tri godine kasnije, već oštrom kritikom Partije slijeva na koju Partija nije bila naviknuta.
Temeljni problem izložbe je nedostatak antagonista, zbog čega je teško shvatiti širi kontekst zbivanja. Često se spominje Vladimir Bakarić, ali njegova uloga je promjenjive naravi – od glavnog zagovornika reformi šezdesetih (kakvim je opisan i na izložbi) do glavnog protivnika Dabčević Kučar i Tripala u Hrvatskoj. Slična je pozicija i Josipa Broza Tita koji je opisan u širokom luku od čovjeka koji prijeti i proziva hrvatsko vodstvo za nacionalizam, preko onoga koji tvrdi da u Hrvatskoj vidi samo jedinstvo, nigdje šovinizam, pa do glavnog egzekutora u Karađorđevu. Međutim, kako je do svega toga došlo, kako se razvijao masovni pokret, zašto je i kako postao masovan, to se iz izloženog teško može detektirati. Još se teže može detektirati tko je bio na drugoj, neproljećarskoj strani, koji pojedinci, koje grupe, koje organizacije. Među studentima takvih nema (osim Fakultetskog odbora Saveza studenata Medicinskog fakulteta za vrijeme studentskog štrajka), a bilo ih je i upravo je ta činjenica omogućila da se studentski pokret danas ocjenjuje kao pluralan. Nejasno je i tko su protivnici Dabčević Kučar i Tripala u Partiji – gdje su ti baltići, dragosavci, kakve su pozicije blaževića, josipovića. Kad se tako postave stvari, osvjetljavanjem samo protagonista i organizacija, ljudi i pojava koji su iz dominantne perspektive otprije pola stoljeća bili gubitnici, a danas su junaci i pobjednici, onda se Karađorđevo ne može shvatiti. Ono je obrađeno pod egidom "antihrvatski udar" i na legendi je navedeno da je potaknut studentskim štrajkom Tito na 21. sjednici Predsjedništva SKJ u Karađorđevu (1. i 2. prosinca 1971.) odlučio provesti naumljeni politički udar na grupu hrvatskih komunista. Zašto je naumio provesti udar? Što se dogodilo od njegove izjave da u Hrvatskoj vidi jedinstvo? Zašto bi studentski štrajk bio okidač za rušenje rukovodstva? Kakav je bio stav ostalih jugoslavenskih republika, ne prema studentskom štrajku, nego prema partijskom vodstvu Hrvatske i masovnom pokretu i je li to imalo utjecaja na Titove odluke? Kakva je bila pozicija vodećih političara Srbije, Bosne i Hercegovine ili Slovenije prema zbivanjima u Hrvatskoj? Odgovora na ta pitanja nema, a posljedica je dekontekstualiziranje hrvatskog proljeća. Ono je uvelike iščupano iz jugoslavenskog konteksta u kojem se odvijalo, a praktično jedina poveznica onodobne Hrvatske s Jugoslavijom je Tito.
I kad je već isključen domaći, a to je tada jugoslavenski, element i kontekst, velika važnost pridana je međunarodnom, konkretno SAD-u i SSSR-u. U prvom se dijelu izložbe navodi posjet predsjednika SAD-a Richarda Nixona Zagrebu 1970. i njegov uzvik "živjela Hrvatska, živjela Jugoslavija" te se navodi da je to protumačeno kao podrška hrvatskim nastojanjima u demokratskim promjenama. Ostavimo po strani što tražene promjene nisu bile demokratske, svakako ne u zapadnom smislu riječi i višestranačja, ali njegov uzvik, o kojem se raspreda već pola stoljeća, u osnovi je bio istovjetan uzviku kakvog stranog državnika koji bi u SAD-u izrekao primjerice "živjela Nebraska, živjele Sjedinjene Države". Nejasno je i zašto je Nixon promijenio svoj (navodni) stav. Naime, autori tvrde da je Tito antihrvatski udar proveo uz potporu SAD-a i SSSR-a. U SAD-u je bio u studenom 1971., baš u vrijeme izbijanja štrajka, a s Leonidom Brežnjevom se sastao (autori vrlo nespretno, pa i nekorektno navode da je Titu "upriličen susret" s njime) u rujnu 1971. I tako su SAD i SSSR dali svoj doprinos "antihrvatskom udaru", a da nitko iz Jugoslavije, izvan Hrvatske, osim Tita, u tome nije sudjelovao.
