"Posljedice su nepredvidive i mogu biti dalekosežne."
Proročanske su to riječi koje je, komentirajući ukidanje Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika, sredinom 2012. godine za Večernji list izrekao nekadašnji ministar obrazovanja, znanosti i sporta Dragan Primorac. Prošlo je više od desetljeća otkako Vijeća nema, a pleteri diljem Hrvatske počeli su blijedjeti, slova s originalne Bašćanske ploče gotovo su u potpunosti iščezla, hrvatska se djeca rađaju bradata, nesretni narod, zaražen gljivicom Ophiocordyceps yugounitarius, kojoj je dozvoljeno slobodno širenje, baulja ulicama i delirično mrmlja na ćirilici, dok oni sretniji samo urlaju nasumične fragmente Gen-Z-jevskog slenga.
Slušajući naše nacionalističke jezikoslovce i njihove političke suučesnike, čovjek bi lako mogao povjerovati da nam konstantno prijeti neka vrsta identitetskog ekvivalenta scenarija iz serije "The Last of Us" ("jugozomboidi" Željka Glasnovića odjednom dobivaju na težini!) te, još gore, da svoj spas po tom ili bilo kojem drugom pitanju treba povjeriti nečemu poput Matice hrvatske. Teren na kojem se vodi najljući boj za našu budućnost je, kao što je poznato, jezik i uz njega vezana književna i kulturna baština. Tijekom zadnjih tridesetak godina, našim je čuvarima jezika tek dana stanovita strateška prednost, utoliko što svoj otpor danas pružaju iz relativne sigurnosti naše Suverene & Samostalne. Međutim, opasnost ustvari nikad ne prestaje – odnosno, kako je neponovljiva jezikoslovka Sanda Ham početkom prošle godine upozorila u emisiji "Press klub" Tihomira Dujmovića, "Srbija ustvari nikad ne prestaje" – pa od devedesetih ne prestaje ni intenzivan napor da se hrvatski jezik pročisti i zaštiti, ponajprije od srbizama, a onda i od pogubnog utjecaja engleskog jezika.
Pleteri diljem Hrvatske počeli su blijedjeti, slova s originalne Bašćanske ploče gotovo su u potpunosti iščezla, hrvatska se djeca rađaju bradata, a nesretni narod, zaražen gljivicom Ophiocordyceps yugounitarius, baulja ulicama i delirično mrmlja na ćirilici
Tragovi tog karikaturalnog napora su brojni, poput natječaja za nove hrvatske riječi Haminog časopisa "Jezik", premda valja imati na umu da im se puno lakše smijati danas, kada nemaju svoj ekvivalent u fizičkom čišćenju populacija, bivajući pretežito nekom vrstom medijskog kurioziteta. Osobni mi favorit bez konkurencije predstavlja "Englezko-hrvatski rječnik obavjèstnîčkôga nazivlja" iz 1994., srećom i dandanas dostupan na internetu. Riječ je o pohrvaćenoj informatičkoj terminologiji, prikupljenoj ne iz viceva nego, kako se navodi u njegovom "Proslovu", iz članka "Pabirci redničnoga i obavjèstnîčkôga pojmovlja oko razumnih sustava" pokojnog Bulcsúa Lászla. Na branik hrvatskog jezika postavljeni su bodljikavi neologizmi kao što su "orječna datnica" (text file), "likòris" (graphics), "naputbina" (software) ili "uznamčitba" (digitalization), koji su se, kao što znate, otad čvrsto ukorijenili u jeziku. Inače, kao zanimljiv podatak vrijedi izdvojiti da je "orječni uobličitelj" tog projekta, kako glasi njegova funkcija, bio ambiciozni informatolog po imenu Damir Boras, koji je već u tim ključnim godinama pokazao da ima nos za pametne karijerne odluke.
Sav ovaj marljivi trud naših jezičnih križara neizbježno je tražio zakonsku legitimaciju kojom bi se ustoličila njihova neophodnost, sve i ako ishodi čitavog tog poduhvata nemaju pretjerane veze sa svakodnevnom jezičnom praksom šire populacije – učinak je više na razini opće psihoze nego stvarne mumifikacije jezika. Stoga je jedan od glavnih projekata naših konzervativnih kulturnih i akademskih institucija, poput Matice i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, donošenje nekog tipa zakona koji bi regulirao javnu upotrebu dezinficirane varijante Jezika Formerly Known as Srpskohrvatski. Niz takvih pokušaja započeo je, vrlo primjereno, prijedlozima zakona o hrvatskom jeziku i zakona o državnom uredu za hrvatski jezik, koje je 1995. domislio Vice Vukojević. Kako je naš Hrvoje Šimičević već pisao, Vukojevićeva je vizija jezične politike neuvijeno nasljedovala onu ustašku, predviđajući, primjerice, zatvorske kazne za korištenje srbizama. Budući da je, srećom, prijedlog bio odbijen, Šimičević zaključuje da je bio "skandalozan i neupotrebljiv čak i za Tuđmanovu saborsku većinu", što je postignuće koje vrijedi ostati zabilježenim za buduće generacije.
U postsanaderovskom su međuvremenu jezični i drugi nacionalisti (donekle) shvatili da njihov ustaški cosplay i nije baš poželjan u eksplicitnoj formi. Retorika se ublažila, naglasak više nije na otvorenom progonu Srba i srbizama – premda se razbijene "dvojezične" ploče u Vukovaru možda ne bi složile – a čitava je priča otišla u nešto mekšu stranu brige za identitet i, kako se već kaže, "samobitnost" hrvatskog naroda kao neizbrisivog dijela europske kulture itd. itd.
Ispod retorike skrbi za nacionalni identitet i baštinu po svoj se prilici kriju najobičnije borbe oko pozicioniranja i institucionalnog prestiža, čemu u prilog ide i zatvorenost Matičine procedure za javnost
Krug će, izgleda, biti zatvoren najnovijim Matičinim prijedlogom Zakona o hrvatskom jeziku, koji je prošle godine najavio njen novi predsjednik, književnik Miro Gavran, a nedavno je njegovo usvajanje podržao premijer Andrej Plenković. Premda nacrt još uvijek nije dostupan javnosti, tijekom posljednjih godinu dana nije prestao generirati živu raspravu, uključujući i oštre kritike načelne ideje da se specijaliziranim zakonom regulira službena i javna upotreba hrvatskog jezika (ne, dakle, privatna, što bi, uostalom, bilo potpuno besmisleno, a i operativno nepotrebno – dovoljan je dio naših sugrađana zahvaćen sindromom purističke policije). Prije svega, trebalo bi možda odoljeti porivu da se učinci bilo kakvog zakona ovog tipa precjenjuju, koji je uočljiv i kod dijela kritičara Matičine inicijative, a svakako je u hipertrofiranom obliku čest kod onih koji je podržavaju i u njoj sudjeluju. Gavran će tako, primjerice, u jednom intervjuu početkom ove godine bulazniti o tome kako će se novim zakonom "ispuniti ne samo naši snovi, nego i snovi naših predaka koji su to sanjali i iščekivali desetljećima". I dok se s Gavranom sa suzom u oku prisjećamo svojih starih koji su na samrtnoj postelji priznavali kako na kraju žale samo zbog toga što neće doživjeti dan kada će biti usvojen Prijedlog nacrta Zakona o hrvatskom jeziku, ipak se, imajući na umu sjajan naslov knjige Anđela Starčevića, Mate Kapovića i Daliborke Sarić, moramo zapitati – nije li samom jeziku svejedno?
Što se, da konačno dođemo do suštine, želi postići planiranim Matičinim intervencijama? Kako je za "Vijenac" pojasnio Mario Grčević, voditelj nadležne radne skupine, koju čine još Stjepan Damjanović, Mislav Ježić, August Kovačec i Tomislav Stojanov, "Zakon postavlja zakonske okvire za uporabu hrvatskoga standardnoga jezika, hrvatskih narječja, definira njihovu službenu i javnu uporabu, postavlja temelje za sustavan rad na hrvatskom nazivlju i za jezično planiranje u suradnji državnih struktura i predstavnika struke". Također doznajemo da Zakon predviđa i "institucionalnu skrb" za razvoj hrvatskog jezika, pod čime se misli na osnivanje zasebnog regulatornog tijela, što je jedna od kontinuiranih Matičinih i HAZU-ovih ambicija.
Da će to biti ključan dio novog Zakona najavio je dokument koji se, koliko mi je poznato, nije pojavljivao u dosadašnjim komentarima Matičine inicijative. Naime, iako sâm njegov nacrt, kao što je spomenuto, još uvijek nije objavljen, ipak raspolažemo nešto konkretnijom skicom njegovog sadržaja – riječ je o Grčevićevom članku "Jezično planiranje i Zakon o hrvatskom jeziku", objavljenom prošle godine u časopisu "Filologija". Svojevrsni je to manifest u kojem Grčević razrađuje svoju viziju "budućeg Zakona o hrvatskom jeziku", kako navodi u jednom podnaslovu. Iz predložene strukture moguće je zaključiti da se Matičina aktualna inicijativa uvelike oslanja na njen nacrt Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika iz 2013., koji je bio predstavljen nakon dva neuspjela pokušaja Hrvatskih laburista (2010. i 2012.) da proguraju slične intervencije. Podsjetimo, Matičin se prethodni prijedlog proslavio, između ostalog, suludim kaznama za jezične kriminalce (pet do deset tisuća kuna za fizičke, a 50 do 100 tisuća za pravne osobe), kao i formalizacijom građanskog cinkarenja, koje bi svima omogućilo da participiraju u tom represivnom mokrom snu naših nacionalista, o čemu je ovdje već pisao Hrvoje Šimičević.
Predvodnik Matičine inicijative Mario Grčević (Foto: Petar Glebov/PIXSELL)
Novi bi zakon, prema Grčeviću, trebao zadržati trodijelnu strukturu svojeg propalog prethodnika, pri čemu bi prvi dio opisivao kontekstualni temelj i ciljeve, drugi bi konkretnije normirao upotrebu hrvatskog jezika u službenoj i javnoj komunikaciji, dok bi se trećim uspostavilo Vijeće za hrvatski jezik kao krovno nacionalno tijelo zaduženo za provedbu zakona, ali i šira pitanja značajna za jezičnu politiku. Koliko mi je poznato, otvorenim tek ostaje hoće li Matica i ovim prijedlogom odrediti da Vijećem predsjeda predsjednik HAZU-a, a da njegovim zamjenikom bude predsjednik, pogađate, Matice hrvatske, kao što je to zamislila u nacrtu iz 2013. Sve i ako ta otvorena i potpuno arbitrarna privatizacija nekog budućeg krovnog tijela za jezik izostane iz novog Matičinog nacrta, to neće promijeniti dojam da je najvjerojatniji smisao čitavog ovog suvišnog napora u okupiranju privilegirane pozicije u definiranju jezične politike, primarno u odnosu na Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, s kojim je Matica u svojevrsnom rivalstvu. Te su se dvije institucije osobito oštro sukobile 2013., kada je IHJJ objavio svoju inačicu pravopisa, koji je postao preporučenim u našim školama. S tim na umu, ne čudi da je jedna od prvih osoba koje su javno kritizirale novu Matičinu inicijativu bio upravo predsjednik Instituta Željko Jozić.
Ukratko, ispod retorike skrbi za nacionalni identitet i baštinu po svoj se prilici kriju najobičnije borbe oko pozicioniranja i institucionalnog prestiža, čemu u prilog ide i zatvorenost Matičine procedure za javnost. Uostalom, ozbiljno tvrditi da je za očuvanje hrvatskog jezika, kako god ga lingvistički definirali, relevantno hoće li se neka konferencija održati isključivo na engleskom jeziku, hoće li se nešto nazivati Motovun Film Festivalom ili Motovunskim filmskim festivalom, hoće li biti više hrvatskih sinkronizacija filmova i hoćemo li umjesto riječi "televizija" javno koristiti riječ "dalekovidnica", kao što to čini Mario Grčević, u najboljem slučaju ostavlja dojam izrazitog raskoraka sa stvarnošću. Za početak, pojam javnog prostora i medija naprosto je toliko redefiniran pojavom društvenih mreža i digitalnih platformi da se Matičin prijedlog čini besmislenim i pretpotopnim čak i kada bismo se slagali s njegovom nacionalističkom osnovom.
Da se radi o nacionalističkoj osnovi pritom nema spora. Opravdavajući inicijativu koju u velikoj mjeri predvodi, Grčević u više navrata navodi kako "većina europskih zemalja ima zakone o svojim jezicima", predstavljajući takvu vrstu propisa valjda kao neku vrstu civilizacijskog dostignuća, premda vrijedi istaknuti i da priznaje kako je često riječ o bitno drugačijim kontekstima od našeg. Ta tvrdnja je, usprkos navedenoj ogradi, tendenciozna – zakone ima po prilici polovina europskih zemalja, dok neke, poput Njemačke, ni u ustavu ne spominju službeni jezik. Također, kako i sâm Grčević nagovještava, postojeći su jezični propisi u Europi u dijelu slučajeva naprosto vezani za praktičnu nužnost regulacije odnosa različitih nacionalnih i regionalnih službenih jezika, kao u Belgiji ili u španjolskom obrazovnom sustavu. Tamo gdje se intervencije fokusiraju isključivo na "zaštitu" većinskog jezika, one su uglavnom identitetske geste desnice – Orbánov Fidesz je uveo spomen mađarskog u novi ustav 2011., dok u Italiji neofašistkinja Giorgia Meloni baš ovih mjeseci podržava prijedlog zakona koji podsjeća na Matičine kaznene odredbe iz 2013. Sve što dosad znamo o novom nacrtu Zakona o hrvatskom jeziku – većinski sastav radne skupine koja ga je izrađivala, izjave njenih članova, članci i djelovanje njenog voditelja – upućuje na to da će biti riječ o dokumentu koji se u tu matricu savršeno uklapa. Što se tiče utjecaja na sam život jezika, posljedice su ionako predvidive i teško da mogu biti dalekosežne.
