Sve je na tim mjestima predimenzionirano, ogromne su police na kojima su naslagani bezbrojni proizvodi u velikim pakiranjima, široka su kolica u koja ubacujemo te silne artikle, prostrani su parkinzi i garaže ispred i ispod tih objekata na kojima parkiramo vozila sve većih dimenzija. Gigantsko je sve osim jedne naizgled banalne stvari. Kada se napokon probijemo kroz masu sve te ponude i pokorno stanemo u dugu kolonu ljudi ispred jedne od blagajni za koju smo procijenili da će nam oduzeti najmanje vremena za čekanje, znamo da slijedi još jedan krug potrošačkog rituala. Istovar svih tih roba koje smo prethodno ubacili u kolica i njihov ponovni utovar nakon što ih je prodavačica provukla kroz skener na blagajni.
Tu započinje zadnja etapa konzumerističkog discipliniranja. Proizvode treba brzo odložiti na pokretnu traku, ali ih i još brže ponovno vratiti u kolica nakon što su skenirani. Za razliku od pokretne trake koja je poprilično duga i široka, pult za odlaganje proizvoda neuobičajeno je mali, sićušan u usporedbi sa svime ostalim na takvom mjestu. Indirektno, sugestivno, ali svima dovoljno jasno nam se poručuje da tu nema zadržavanja i nema usporavanja. Trgovinom možeš lagano šetati i proizvode možeš beskrajno dugo razgledavati, ali kada dođe finale te prakse na blagajni, e tada moraš ubaciti u petu brzinu. Robu je potrebno doslovno bacati nazad u kolica jer je iza tebe, naravno, drugi kupac čiji proizvodi već stižu na naplatu i prijeti opasnost da će se sve stropoštati na pod preko ruba maloga pulta.
Idiotski se osjećam svaki put kada netom kupljene i preskupo plaćene artikle luđački nemarno ubacujem natrag u kolica kao da se radi o odbačenom smeću. Jednom sam prilikom naivno i nadobudno, iziritiran takvom situacijom, zahtijevao da se pozove voditeljica smjene i od nje zatražio knjigu žalbi kako bih se ispraznio na listu papira i tako iza sebe u trgovini ostavio nagomilane frustracije umjesto da ih ponesem sa sobom. Ljubazno, ali s mrvicom ironijske intonacije, obaviješten sam kako klasičnih analognih knjiga žalbi već dugo više nema, ali da uvijek mogu poslati e-mail sa svojim komentarima i pritužbama.
Pritisak je ogroman, a nervoza se osjeća u zraku. Anksiozni su bukvalno svi. Najteže je pritom prodavačicama. One su pod stalnim panoptikonom poslodavaca koji im nameću suludi ritam i mjere prosjek brzine provlačenja artikala kroz skener blagajne, pa ih na osnovu tih rezultata novčano penaliziraju ili ne. U usporedbi s njihovom radnom situacijom, prethodno opisana potrošačka neugodnost je banalna i smiješna. Zato bi bilo uputno ne usmjeravati potrošačku frustraciju prema radnicima i radnicama na takvim mjestima, već se s njima solidarizirati, a bijes kanalizirati prema nevidljivim, a sveprisutnim šefovima, vlasnicima i dioničarima tih kompanija.
