Obično se uzima da su za razvoj ideje socijalističkog samoupravljanja u Jugoslaviji, osim konteksta razlaza sa SSSR-om i Staljinom 1948., inspiracija bile Pariška komuna (1871.) i neke još starije ideje, primjerice one anarhista Pierre-Josepha Proudhona (1809-1865). No mi smo mišljenja da je najodlučnije utjecao jedan svjetski proces, koji je počeo 1950-ih, a trajao do 1970-ih godina. To vrijeme možemo nazvati i ‘zlatnim dobom’ kapitalističke države blagostanja, ali možemo i ‘crvenim desetljećima’, u kojima socijalizam kao svjetski proces nije bio frazom. U svojoj knjizi o raznim aspektima samoupravljanja, tada mladi znanstvenici nauke o upravi Stjepan Ivanišević, Željko Pavić i Milan Ramljak, koji su naslijedili teoretičara komune Eugena Pusića, u zajedničkoj knjizi ‘Samoupravljanje’ (IV. dopunjeno izdanje, Školska knjiga, Zagreb 1982.) razvoj ideje u tadašnjem znanstvenom žargonu pripisuju: pretečama naučnog socijalizma, anarhistima i anarhosindikalistima, tzv. državnom socijalizmu, Pariškoj komuni, klasicima naučnog socijalizma, društvu fabijevaca, guild-socijalistima i pokretu za radnička vijeća. Mi bismo ga najradije smjestili u jednu kontradikciju, čiji značaj je obilježio Jugoslaviju, ali nikako ne samo nju, sve dok je kao socijalistička postojala. Nju ćemo nazvati kao istodobnu svijest potrebe ‘povratka Marxu’ i toga da za opis, a kamoli mijenjanje novog, postkapitalističkog društva ‘Marx nije dovoljan’.
Materijalno utemeljenje ljudskih prava u Ustavu iz 1974. bilo je izraženo ovako: ‘Slobode i prava čovjeka i građana neotuđivi su deo i izraz socijalističkih i demokratskih odnosa zaštićenih ovim ustavom, u kojima se čovek oslobađa od svake eksploatacije…’
Prvi moment lako je shvatiti. Njega obilježavaju već i neortodoksni marksisti između dva svjetska rata, a glasio bi, da parafraziramo jednu muzičku opasku njemačkog sociologa i filozofa Theodora Adorna o Bachu, kako ‘Marxa treba spasiti od njegovih ljubitelja’. Ista ideja, na drugi način – u već proklamirano socijalističkoj državi – pogonila je npr. i intelektualce, sociologe, filozofe, kulturnjake, okupljene oko časopisa ‘Praxis’ (izlazio je od 1964. do 1974.) i prije no što su pokrenuli to glasilo, dakle već 1950-ih. Pa ako je možda njihovoj utjecaj na studentski pokret, koji je eskalirao u pobunama oko 1968., precijenjen, ne bi trebalo podcjenjivati njihov višedecenijski utjecaj na partijski i državni aparat, koji je preuzimao štošta od njihovih ideja, čak i onda kada je te ljude napadao.
Drugi moment bila je raširena svijest kako je socijalizam novo društvo, o čijoj organizaciji Marx nije puno toga rekao (što je samo djelomično istina), pa ono traži nova rješenja za koja ne može imati gotovih uzora u prošlosti. Uostalom, da se niti jedno društvo, bilo ono kapitalističko ili socijalističko, ne radi ‘iz glave’, već je posljedica složenih naslijeđenih odnosa i struktura te aktualnih borbi u njemu, trebalo bi biti jasno svakome. Ovaj drugi smjer ilustrirat ćemo naslovom jednog eseja talijanskog teoretičara Antonija Negrija iz 1970-ih, kada je bio član više radničko-revolucionarnih organizacija: ‘Marx onkraj Marxa’. To je vrijeme kada se raspravlja o Marxovim ‘Grundrisse’ (u nas preveden izbor Gaje Petrovića nazvan je ‘Temelji slobode’, drugo izdanje, Naprijed, Zagreb 1977.), a prevedeni su i Marx/Engelsovi ‘Rani radovi’ (peto izdanje, Naprijed, Zagreb 1976.; do danas, a to znači do kraja Jugoslavije, uspjelo je izaći osam izdanja te knjige).
Ovo je trebalo reći da se ocrta teorijski kontekst i praktična potreba za osnivanjem radničkih savjeta, najprije samo u većim poduzećima u Jugoslaviji. Nekada mitologizirani, a sada duboko potisnuti trenutak, bilo je osnivanje prvog radničkog savjeta 29. prosinca 1949. u tvornici cementa Prvoborac u Solinu kod Splita. ‘Uputstvo o osnivanju i radu radničkih savjeta’ potpisali su Boris Kidrič i Đuro Salaj. Dakle, u pravu su oni koji tvrde, zlonamjerno ili dobronamjerno, kako je samoupravljanje u nas od početka pa do kraja uvođeno ‘odozgo’. Smišljanje političkog i ekonomskog sistema samoupravnih tijela nikada nije poteklo direktno odozdo, od samih radnika ili spontano. No riječ odozgo stavili smo ipak u navodnike, jer je komunistička partija, u svojim različitim fazama, kao ‘izvaninstitucionalni’ i ‘institucionalni’ garant usmjerenja poretka bila, bez obzira na omjer zanimanja i kvalifikacije članstva (direktni proizvodni radnici nikada nisu premašivali cifru od oko 30 posto članova), ipak stvarno i radničkom, a ne samo ‘nadomjesnom’ partijom, onom koja uzurpira vlast u ime radničke klase. A poslije ćemo vidjeti da socijalističko samoupravljanje i nije stalo na radničkom upravljanju, već je htjelo socijalizirati odlučivanje u gotovo svim sferama života. Pa se s pravom nazivalo i društvenim, a ponekad i ‘integralnim’ samoupravljanjem.
Subjekt razvoja bilo je društvo, kojemu je i na Zapadu kapital tada bio podređen. A u nas se išlo puno ambicioznije, prema ukidanju kapital-odnosa, jer u tome je sadržana prijelaznost prijelaznog perioda
Odgovor na pitanje što se htjelo uvođenjem radničkih savjeta, onkraj dnevnopolitičke taktike, možemo strateški proširiti u filozofske širine (nekada se smjelo govoriti i o filozofiji društvenog razvoja, danas samo o ekonomici). Konstatacija sada glasi: bio je to odgovor na pitanje kakvo društvo hoćemo! Ako je ne samo proklamiran, već i realno započeo prijelaz u socijalizam, što je širi koncept od samo radničke države, onda u takvom društvu ne mogu postojati najamni radnici. Društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju organski se povezalo sa samoupravnim pravima koje je radnicima priznao Ustavni zakon 1953., kojim je ukinut ‘najamni rad’. Zato svaku periodizaciju i svođenje samoupravljanja na ‘etape’, bilo tih etapa tri ili više, a čemu ćemo se nužno stalno vraćati, treba uzeti uvjetno. Od početka pa do npr. Ustava iz 1974. vidi se isti emancipatorni pravac projekta, koji bazično napada otuđeni rad i s njim povezanu eksploataciju ljudi. Antiglobalistički pokret, u svojim ostacima, još uvijek danas voli istaći parolu ‘Ljudi ispred profita!’ Mi smo imali državu-nedržavu kojoj je to bio raison d’etre postojanja. Materijalno utemeljenje ljudskih prava ‘ljudi i građana’ izraženo je u članku 32. Ustava iz 1974. ovako: ‘Slobode i prava čovjeka i građana neotuđivi su deo i izraz socijalističkih i demokratskih odnosa zaštićenih ovim ustavom, u kojima se čovek oslobađa od svake eksploatacije i samovolje i ličnim i udruženim radom stvara uslove za svestrani razvitak i slobodno izražavanje i zaštitu svoje ličnosti i za ostvarivanje ljudskog dostojanstva. Slobode i prava ostvaruju se u međusobnoj solidarnosti ljudi i ispunjavanjem dužnosti svakog prema svima i svih prema svakome.’
Uz sav cinizam – narastao, interesantno, u navodno demokratičnijem i slobodnijem postsocijalističkom društvu – koji će zavrištati kako trebamo razlikovati normativno od stvarnog, ovo nesretno pretvaranje solidarnosti u dužnost ipak ima inspiraciju u ‘Manifestu komunističke partije’, gdje Marx i Engels kažu da je ‘slobodan razvoj svakog pojedinca uvjet za slobodan razvoj sviju’.
Samoupravljanje je dakle jedan emancipatorni projekt, širi od samo radničkog. Velik je problem današnjeg ‘novog’ marksizma – shvatljiv, ali ne i opravdan, iz prilika u kojima je pritiješnjen – što sve odnose svodi na radne odnose, društvo manihejski dijeli na dvije klase, a klasnu borbu vidi kao jedini pokretač povijesti. Naglasak je, u današnjim oskudnim vremenima, s otuđenja i postvarenja vraćen na eksploataciju, s filozofije na ekonomiju. A marksizam bi trebao biti kritikom i filozofije i političke ekonomije. Kada se filozof Milan Kangrga u svojoj knjizi ‘Etički problem u djelu Karla Marxa’ (prvo izdanje, Naprijed, Zagreb 1963.) pita ‘Otuđenje – od čega?’, to ima itekakve društvene, pa i ekonomske reperkusije, a najuže je povezano s motivima uvođenja samoupravljanja u socijalističkoj Jugoslaviji. Iako Kangrga ne počinje od proizvodnih snaga i odnosa u proizvodnji, već od spekulativnijih ideja otuđenja ‘od boga, ideje čovjeka, prirode, od biti svijeta, od historije, od ‘zlatnog doba’ itd.’, ipak on dobro postavlja dilemu. A mi ćemo je za našu temu samoupravljanja prevesti ovako: otuđuje li se čovjek od društva, drugih ljudi i od svoje biti same ili se sve te ‘pojave’ otuđuju od njega? Jer samo u tom slučaju može započeti put razotuđenja i ponovnog prisvajanja svoje ljudske biti, što može biti drugim izrazom za samoupravljanje.
Dva su centralna pitanja oko kojih prolazi ili pada svaki projekt socijalizma ili barem puta prema njemu, pa tako i onaj samoupravni, jugoslavenski. U našem feljtonu slijedimo neke teze iz tekstova napisanih u različita vremena, a skupljenih nedavno u već citiranoj knjizi Catherine Samary ‘Komunizam u pokretu; Povijesno značenje jugoslavenskog samoupravljanja’ (Založba *cf., Ljubljana 2017.). Jedno pitanje je političko, drugo ekonomsko. Uz poštivanje sve dijalektike koja između raznih ‘sektora’ društva vlada.
Prvo pitanje je dakle: jesu li svjesne političke snage ujedno i demokratske, dopuštaju li diskusije prije svih važnih odluka za sistem? Drugačije rečeno: je li partija ‘organska’, proistekla iz naroda, borbe i revolucije (kao što je u nas), ili je ‘nadomjesna’, nametnuta narodu ili, uže, radničkoj klasi, pa vlada umjesto nje, makar i u njezino ime? Ovo pitanje ostaje otvorenim nakon svih iskustava socijalizma 20. stoljeća. U njemu treba pažljivo diferencirati svaki slučaj, pa i naš, a onda i razdoblja u pojedinoj zemlji koju se analizira. Sigurno, zemlje koje su osim i nakon SSSR-a imale autentičnu socijalističku revoluciju, da nabrojimo samo najpoznatije primjere – Kina, Kuba, Vijetnam ili Jugoslavija – imaju drugačiju povijest od onih zemalja kamo je socijalizam stigao ‘na ruskim tenkovima’. O tome smo razgovarali s autoricom Samary, što ćemo objaviti u jednom od sljedećih nastavaka.
Drugo pitanje je ono ekonomsko i glasi: je li za razvoj socijalizma bolje forsirati planiranje ili tržište? Ili ideološki zaoštrenije, kako to rade oni koji bi danas da dokažu kako je svaki socijalizam nemoguć ili štetan: ‘Birajte od čega ćete poginuti. Od krutog centralnog planiranja. Ili od otvaranja svjetskoj privredi i slobodnog tržišta. U svakom slučaju ćete pogriješiti.’ A to nije točno. Ako je išta postojalo u našoj prošlosti, što bi svaki budući pokušaj stvaranja socijalističkog samoupravnog društva trebao uvažiti, to je bilo razdoblje administrativno-samoupravnog socijalizma (od 1950. do privredne reforme 1965.), čiji je jedan od glavnih tvoraca bio Boris Kidrič. To je vrijeme u kojemu je mikroekonomska produktivnost poduzeća išla skladno s makroekonomskom racionalnošću sistema u cjelini. Drugim riječima, postojalo je centralno planiranje, ali ono nije bilo kruto i detaljno. Postojalo je i tržište, ali također ne kruto, već regulirano (a ne laissez faire, pa tko živ, tko mrtav, jer je to navodno prirodni zakon). Još točnije, postojali su samo neki elementi tržišta, dok primjerice tržište radne snage nije. Razlog tome bio je doktrinaran u pozitivnom smislu i već smo ga naveli – ljudi nisu roba. Još drugačije: subjekt razvoja je društvo, kojemu je i na Zapadu kapital tada bio podređen. A u nas se išlo puno ambicioznije, prema ukidanju kapital-odnosa, jer u tome je sadržana prijelaznost prijelaznog perioda. Kako tu djeluje zakon vrijednosti, tko, što, kada i za koga proizvodi? Može li se osmisliti i proizvesti nove vrijednosti, koje ne bi bile dodane, u smislu akumulacije kapitala kao glavne svrhe? Sve su to pitanja s kojima je samoupravno društvo eksperimentiralo. A time i 1950-ih i 1960-ih reaktualiziralo ne samo Marxa, već i debate koje su se vodile u Rusiji 1920-ih. Tako npr. poznatu polemiku između Buharina i Preobraženskog, koja je otvorila pitanja na neka od kojih do danas nije pronađen zadovoljavajući socijalistički odgovor. To su godine, naročito između 1957. i 1961., kada se Jugoslavija spominje kao zemlja s najvećim privrednim rastom na svijetu (12-13 posto godišnje; više od Japana u njegovim boljim vremenima). Da je dilema plan ili tržište lažna detaljno je, osim Samary i mnogih drugih u prošlosti, ponovno pisao slovenski sociolog mlađe generacije Marko Kržan u svome tekstu ‘Jugoslavensko samoupravljanje i budućnost socijalizma’ (2017.). Inspiriran značajnom knjigom historičara ekonomije Karla Polanyija (‘Velika preobrazba; Politički i ekonomski izvori našeg vremena’, Naklada Jesenski & Turk, Zagreb 1999.), on pokazuje da ne samo da nije točna predrasuda koja plan veže uz socijalizam, a tržište uz kapitalizam. Vulgarnost većine ekonomista još je puno veća. Jer tržište i plan su elementi koji postoje i prije pojava kapitalizma i socijalizma, a postojat će u nekom obliku i nakon njih.
(Nastavak u sljedećem broju)
