Nakon nekoliko glumačkih upravo ste dobili i ANFAS-ovu nagradu "Novo nadahnuće". Po čemu se to priznanje ističe?
Najviše po tome što je to priznanje za moj izvaninstitucionalni rad koji je aktivistički i teži društvenoj promjeni, a ne samo umjetničkoj kreaciji. Nagradu su mi dodijelili ljudi koje nisam poznavao, koji djeluju na margini kao i ja, i svoje djelovanje realiziraju s puno ljubavi i borbe, bez posebne materijalne koristi, uglavnom potplaćeni i deklasirani – kao i ja. Ovo je prva nagrada koju posvećujem svojim roditeljima. Bez obzira na rezultat, njihova borba i stradanje su bili daleko veći nego što današnje generacije mogu i zamisliti. Nažalost, naše borbe, što su jače, tim jače otvaraju prostor raznom talogu društva, materijalno pohlepnom i gladnom moći, bez ikakvih humanističkih vrijednosti.
Povijesni revizionizam nije zaobišao Zadar, grad u kojem živite i radite. Kako mu se odupirete?
Nevjerojatan je paradoks da grad koji svoj identitet može tražiti u multikulturalnosti, retrogradno i bezidejno glumi neku malomišćansku utvrdu jednoobraznog dalmatinsko hrvatskog identiteta, pri čemu nije u stanju ni onaj urbanitet izgrađen u drugoj polovici 20. stoljeća suvislo prenijeti u suvremenost, nego tek u tragovima. Moramo imati na umu da su zadarsku kulturu i identitet gradili Liburni, Rimljani, Talijani, Mađari, Austrijanci, Francuzi, Hrvati i – važno je istaknuti – i Srbi, naši dalmatinski koji su se zajedno s Hrvatima borili proteklih stoljeća za slobodu i upravljačka prava. Osvrnimo se samo na "Politiku novog kursa" i "Zadarsku rezoluciju" s početka 20. stoljeća i vidjet ćemo kako stvari stoje i koliko su nas hegemonističke politike, naročito one rojalističko beogradske, ali i domaće nacionalističko hrvatske i srpske skupo stajale. Previše se ovdje rušilo, svaka je vlast htjela dominaciju i taman kad bi se stvorilo novo urbano tkivo, ponovo su uslijedila rušenja i zbjegovi. Inteligentno društvo tome bi trebalo stati na kraj. Kroz umjetničko djelovanje, izborom nekih imena i suradnika nastojim iz krhotina u javni prostor ponovo utisnuti izgubljeno; od izbora imena moje organizacije Teatro VeRRdi, preko reaktualizacije Krleže, do Vladana Desnice. Treba reći da u toj borbi nisam sam.
Stvaralački vas dosta okupira djelo Vladana Desnice, čest ste gost u kuli Jankovića u Islamu Grčkom. Može li se reći da ste čuvar imena Desnica?
Hvala na toj imaginarnoj časti, ali nažalost nemam moći da to stvarno i budem. Da budem iskren, takvoj moći i ne težim. Ja sam samo provokator. Drugi su ljudi delegirani i plaćeni da se za to brinu. Nažalost, među njima ima onih koji se zdušno trude upravo suprotno. Ja se osjećam pripadno umjetničkim i humanističkim vrijednostima Desničinog djela. Što zbog umjetničke erudicije i građanskog poimanja stvarnosti, što zbog ambijentalnog identiteta koji je blizak mom obiteljskom nasljeđu. Iz te pripadnosti i poštovanja rodila se toplina zajedništva s obitelji Desnica i to je intimna dimenzija koja, ako doprinosi "čuvanju" imena Desnice, tim bolje za sve nas i društvo u cjelini.
