Ima neke ljepote u gledanju 91-godišnjeg čovjeka u središtu igranog mainstream filma. Prvo, jer je to raritet, osobito u američkoj kinematografiji, drugo, jer je taj čovjek Clint Eastwood, jedan od najistaknutijih filmskih autora i glumaca u zadnjih više od pola stoljeća. Michelangelo Antonioni svoj je posljednji dugometražni film, omnibus "Eros" kojem je bio suautor s Wong Kar-waijem i Stevenom Soderberghom, predstavio s 92 godine, Manoel de Oliveira imao je čak 104 kad je potpisao posljednji cjelovečernji uradak "Gebo i sjena", ali njih dvojica nisu bili glumci, nisu sami sebe izložili na velikom platnu u tako poznoj dobi. Clint Eastwood nije pobjegao od toga iako evidentno nije u najboljoj kondiciji (premda i dalje boljoj od većine svojih vršnjaka), demonstriravši kako (visoka) starost nije (nužno) zazorna za filmsku glumačku zvijezdu, štoviše da ta zvijezda još može ući u čizme kauboja i zajahati konja, čak do neke mjere odigrati akcijskog junaka. Eastwoodov vršnjak Jean-Louis Trintignan također relativno redovno nastupa, ali u tzv. nežanrovskim filmovima i ne uvijek u glavnim ulogama. Doista, slučaj jedne od ikona američke kinematografije sasvim je poseban. A kako je riječ o vrlo inteligentnom autoru, on sebe kao filmskog protagonista smješta u takav kontekst koji može podnijeti čovjeka u njegovim godinama kao (postvesternskog) junaka, naprosto tako što se igra žanrovskim konvencijama i samim sobom kao ikoničkom figurom. "Cry Macho", navodno posljednji Eastwoodov uradak, pogrešno je gledati u realističkom ključu, kao što neki kritičari čine, jer iz te perspektive on će nužno ispasti promašen, štoviše nenamjerno karikaturalan. Snimljen prema motivima romana N. Richarda Nasha iz 1970-ih, film radnju smješta na prijelazu iz 1970-e u 80-e, a romanesknog junaka koji je u svojim kasnim 60-im, odnosno ranim 70-im godinama zamjenjuje junakom čija je životna dob na prijelazu 80-ih u 90-te. Taj junak je bivša zvijezda rodea i sadašnji timaritelj konja kojeg njegov poslodavac, imućni rančer, otpušta zbog nediscipline, ali ga ipak, godinu kasnije, angažira da dovede njegova pubertetskog sina iz Meksika, navodno jer dječakova majka Meksikanka loše brine o njemu. Po starčevu dolasku u Meksiko počnu se nizati situacije koje signaliziraju da je Eastwood film postavio kao metatekstualnu autoironijsku zafrkanciju. Tako se njegovu liku seksualno nudi pola stoljeća mlađa dječakova majka koja sva pršti od seksepila (on je odbije i time razbjesni, što je prilično duhovito), dok ta sugerirano opasna žena i njezini pomoćnici dječaka nikako ne mogu pronaći, on ga pronalazi s nevjerojatnom lakoćom, jednakom neobjašnjenom lakoćom uspijeva izbjeći policijsku raciju na ilegalnoj borbi pijetlova, kasnije će uz pomoć dječakova pijetla vrlo jednostavno svladati opasnog progonitelja, a i zadobiti veliku naklonost još jedne od njega mnogo mlađe meksičke žene (ovaj put radi se o "samo" tridesetak godina razlike)… Očito, nije riječ o (iritantnim) proizvoljnostima unutar realističkog konteksta, nego o sistemskim postupcima koji jasno upućuju na kontekst (auto)ironijske metatekstualnosti – film je evidentno igra u kojoj si autor dopušta što god mu padne na pamet jer ga to zabavlja, usput se šaleći s vlastitim macho imidžem i žanrovskim konvencijama te posežući za nizom motiva iz svojih ranijih filmova, a ujedno afirmira humanost koja uključuje ljubav prema životinjama, razumijevanje među (potencijalnim) ljubavnim partnerima, poučavanje mlađih generacija (ima i u tome ironijskog otklona, ali onog koji te vrijednosti suštinski ne dovodi u pitanje). Istina, "Cry Macho" je bez obzira na svoj meta koncept mogao biti manje površan i manje intenzivno sklon principu anything goes, ali ima neke ljepote u tome da se čovjek u tim godinama tako nesputano igra