I s 90 godina na plećima Clint Eastwood djeluje čilo, što osim genima ima zahvaliti i zdravom životu koji je prakticirao desetljećima prije nego što je to postao in koncept. Suprotno gajenim predodžbama o njemu kao simbolu mačizma, izbjegavao je alkohol i cijelog života ostao nepušač, a kad se tome doda prakticiranje meditacije, pro choice stav prema pobačaju i podrška istospolnim brakovima, onda se može zaključiti da ne samo da nije neki mačo, nego da nije ni naročiti konzervativac. Sam se najviše volio određivati kao individualist, a zadnjih je godina član Libertijanske stranke, što će reći ‘kulturalni’ slobodar i radikalni ekonomski antietatist. Ponešto od toga vidljivo je u njegovim filmovima, iako ga je sedamdesetih, u doba najliberalnije klime u Hollywoodu, bilo popularno nazivati fašisto(ido)m, samo zato što je promovirao likove – uvijek individualističke usamljenike ontički suprotstavljene svakom kolektivizmu pa tako i fašizmu – s nultim stupnjem tolerancije prema nasilnim kriminalcima koje su američki socliberali voljeli vidjeti kao žrtve sistema.

Eastwood je glumačkom zvijezdom postao sredinom 1960-ih u čuvenoj špageti trilogiji Sergija Leonea, status učvrstio i pojačao na prijelazu 1960-ih u 1970-e krimićima i vesternima Dona Siegela, osobito ulogom ‘prljavog’ inspektora Harryja, no dok ga je publika voljela, kritičari su mu se znali i rugati, zamijenivši njegov minimalizam za drvenu glumu. Već u to vrijeme zvijezda je bila spremna na autoironiju – vjerojatno najzanimljiviji Eastwoodov i Siegelov zajednički projekt, ‘Opčinjen’ iz 1971., Clinta donosi u ulozi ranjenog vojnika Sjevera o kojem skrbe voditeljice i štićenice južnjačke djevojačke škole u doba Američkog građanskog rata, a njegovi pokušaji da manipulativno iskoristi svoj status ljubavne čežnje i seksualno žuđenog objekta takoreći kompletne ženske ‘posade’ naposljetku završe ne samo porazno, nego doslovnim gubitkom maskuliniteta i života.

U to vrijeme počinje i režirati, a njegov talent odmah biva prepoznat, osobito u tzv. revizionističkom vesternu ‘Odmetnik Josey Wales’ iz 1976., i taj veći respekt koji je doživio kao režiser nego kao glumac pratit će ga do danas, iako spada u one rijetke osobnosti koje su izuzetne dosege ostvarile na oba polja. U Francuskoj smatran bitnim autorom najkasnije od sredine 1980-ih, u Americi i svijetu bit će priznat kao neupitno veliko autorsko ime tek nakon serije kreativno eksplicitno ambicioznih filmova nastalih od kraja 1980-ih do sredine 1990-ih (‘Bird’, ‘Crni lovac, bijelo srce’, ‘Nepomirljivi’, ‘Savršeni svijet’, ‘Mostovi okruga Madison’), mada je njegov hvaljeni ‘nežureći’ stil finog sporog ritma i epične protežnosti instaliran još u krasnom (prvom njegovom tzv. nežanrovskom) filmu ‘Honkytonk Man’ iz 1982., elegiji o putujućem country kantautoru. Eastwood nikad nije bježao od tamnih strana ljudske psihe i surovosti egzistencije, pa je tako u ‘Savršenom svijetu’ pružio Kevinu Costneru kao ‘dobrom lošem momku’ mračnih potencijala priliku za najizazovniju ulogu karijere, antivesternom ‘Nepomirljivi’ poluironijski spojio mistifikaciju ljubavi s razornom dekonstrukcijom mita o Divljem zapadu, a u ‘Mostovima okruga Madison’ sentimentalnu jezgru omiljenog književnog predloška pretvorio u oporu priču koja daleko autentičnije zbori o nemogućim ljubavnim izborima. Čistom emocijom ‘Djevojke od milijun dolara’ (2004.) oteo je glavne Oscare Scorseseovom oscarovski iskalkuliranom ‘Avijatičaru’, a svojim posljednjim velikim naslovom, ‘Gran Torino’ (2008.), briljantno se poigravajući stereotipima o sebi samom, skladao je divnu odu (antirasističkom) humanizmu.

Clintu Eastwoodu možemo poželjeti da doživi stotu i snimi još pokoji bitan film, a po onom što izjavljuje jasno je da i sam ima takve namjere. Pa neka se posreći i njemu i nama.