Odvjetnik Josip Mađarić specijalizirao se za zdravstveno pravo i naknade štete u medicini, a hrvatskoj je javnosti najpoznatiji po tužbama u slučajevima Ane Dragičević, koja je u bolnici Lopača prisilno hospitalizirana na pet godina jer je lezbijka, umrle rodilje Dragice Ivankić i nestručno vođenog poroda Dijane Aničić, kojoj je jedan blizanac umro u porodu u KBC-u Split, dok je drugi stopostotni invalid. Mađarić je privatnom tužbom u slučaju Ivankić uspio ishoditi nepravomoćnu zatvorsku kaznu za dr. Asima Kurjaka, nakon što je pred sudovima propala optužnica koju je prethodno podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu. S Mađarićem razgovaramo povodom vijesti da je u predmetu Aničić presuđeno u korist tužiteljice nakon punih 20 godina sudskog spora.

U predmetu Aničić je i CTG zapis iz KBC-a Split na kojemu se vide otkucaji srca oba blizanca i presuda u kojoj se tužba usvaja samo u dijelu za blizanca koji je ostao živ, zasnovana na stručnom mišljenju da je drugi bio mrtav prije poroda. Kako tumačite neslaganja vještaka oko lako dokazivih činjenica? Je li medicinska dokumentacija tendenciozno neuredno vođena ili se radi o nehaju?

Na predmetu Aničić/Malenica mogu se vidjeti sva, blago rečeno, nesnalaženja zdravstvenog sustava kada je u pitanju pogrešno liječenje. Ne smijem komentirati nepravomoćnu sudsku presudu, no mogu ukazati na neke činjenice koje pokazuju gdje smo u usporedbi sa zemljama koje su se s problemom liječničke pogreške susrele puno ranije i došle do određenih kompromisnih rješenja koja su, bolje ili lošije, pomirila suprotstavljene ciljeve uključenih strana, pacijenata i liječnika. Naš zdravstveni sustav prema oštećenim pacijentima i dalje stoji na poziciji koja bi se mogla izreći otprilike ovako: "Ajde ti mene lijepo tuži, pa ćemo vidjeti što će biti za 8, 10 ili 20 godina!" Nagodbe su toliko rijetke da se može reći da su izuzetak koji potvrđuje pravilo da se sve rješava putem suda i parnica koje predugo traju...

U konkretnom slučaju jednostavno morate zamijetiti činjenicu da su u prvih desetak godina vođenja spora u predmetu nedostajali CTG zapisi o porodu tužiteljice, provedena su dva-tri vještačenja, makar je više nego jasno da je valjano vještačenje nemoguće napraviti bez tih zapisa. Na naše navode u kojima smo ukazivali na obvezu bolnica za trajnim čuvanjem medicinske dokumentacije i zakonsku obvezu da je dostave sudu, oni su otprilike odgovorili da što sad dižemo buku i dramimo, da je općepoznato da se dokumentacija može zagubiti, da se to, eto, događa i da je oni jednostavno nemaju. Da se takva situacija dogodila u bilo kojoj zapadnoj zemlji, tj. da se možda i najvažnija dokumentacija o porodu kao zagubila, bolnica bi oštećenike promptno pozvala na razgovor, tihim glasom upitala koliku odštetu traže i to im isplatila, samo da činjenica da nemaju CTG zapise ne izađe izvan bolničkih zidova. Umjesto toga, KBC navodi da je gubljenje medicinske dokumentacije, kao, normalna stvar koja ne zaslužuje preveliku pažnju i buku.

S obzirom na to da se paralelno s parnicom vodio i kazneni postupak, iznenada su se u tom postupku, nakon nekih desetak godina, pojavili ti CTG zapisi, dostavio ih je odvjetnik jednog od optuženika. Odakle njemu ili njegovom branjeniku ta dokumentacija, nije istraživano. No, tu je sad nastao jedan, uvjetno rečeno, tehnički problem: tinta na CTG zapisima osušila se u toj mjeri da su originali postali nečitki i neupotrebljivi, pa su se kopirali na najtamnije što je bilo moguće da bi se koliko-toliko mogli očitati. U vezi s tim moglo bi se govoriti i o pravnim dilemama u pitanju original-kopija, ali to i nije najvažnije. Važno je sljedeće: netko se u KBC-u s CTG zapisima igrao skrivača i pritom za nos vukao kako kazneni tako i parnični sud, zdravstvene vlasti i tužiteljicu, sve to nekažnjeno. U pogledu različitih mišljenja sudskih vještaka o tome što se događalo pri porodu tužiteljice, mogu reći da je to formalnopravno legitimno. Ne mogu suditi o razlozima. Svaki sudski vještak ima pravo na svoje mišljenje i zbog njega ne može biti pozvan na odgovornost.

 

Velik i ozbiljan problem

KBC Split se žalio na presudu. Nije li krajnje nemoralno da jedna bolnica nastavlja maltretirati ženu koja je financijski i emocionalno izmučena posljedicama medicinske pogreške napravljene u toj bolnici? Ne treba zaboraviti ni to da će se odšeta u konačnici isplatiti iz bolničkog proračuna, dakle iz naših doprinosa za zdravstvo.

S obzirom na stavove koje su iznosili tijekom postupka, koji su odugovlačili koliko su mogli, bilo je više nego izvjesno da će se žaliti na presudu, to je, uostalom, i njihovo zakonsko pravo. Kada imate u vidu njihov performans s izgubljeno-nađeno dokumentacijom, mislim da ih nikakve moralne dileme u vezi sa žalbom nisu morile!

Zadnjih godinu dana javnost je potresao slučaj Mirele Čavajde, novinara Vladimira Matijanića i vaše kolegice Line Budak koja sedam mjeseci nije obaviještena da boluje od karcinoma dojke. Fascinira insistiranje na tome da su ovakve tragedije prijelomne i da će nakon njih sistem biti popravljen, jer se to ni u jednom sličnom slučaju nije dogodilo.

Istina, u negativnom smislu najviše fascinira upornost našeg zdravstvenog sustava u neprihvaćanju temeljnih principa suživota s medicinskim pogreškama, odnosno temeljnih rješenja koja su našle one zemlje koje su problemu pogreški u liječenju pristupile ozbiljno. Doista ne znam koji je razlog za to, znam samo da postojeće stanje ide na štetu pacijenata koji u opravdanim slučajevima ne mogu u primjerenom vremenu doći do odštete, a isto tako ide na štetu liječnicima čija se građanska ili kaznena odgovornost propitkuje i koji su cijelo vrijeme trajanja spora pod snažnim psihološkim pritiskom.

Naš zdravstveni sustav prema oštećenim pacijentima i dalje stoji na poziciji koja bi se mogla izreći otprilike ovako: "Ajde ti mene lijepo tuži, pa ćemo vidjeti što će biti za 8, 10 ili 20 godina!"

Jatrogenost je po mnogim statistikama treći uzrok smrtnosti, podaci Američkog liječničkog udruženja govore da se tužbe podnose protiv 34 posto liječnika, od čega protiv čak 63 posto ginekologa. Postoji percepcija da je u američkom tržišno orijentiranom zdravstvu odnos prema pogreškama uređeniji jer su odvjetnici našli lukrativnu nišu, no Hrvatska je u kamenom dobu u odnosu na EU sustave javnog zdravstva i univerzalnog zdravstvenog osiguranja. Čini se da je za žrtve medicinskih pogreški u Hrvatskoj nešto učinio jedino Vrhovni sud, mijenjajući kriterije za visinu odštete svakih dvadeset godina...

U Jugoslaviji se pitanje medicinske pogreške takoreći uopće nije postavljalo, premda je pravni okvir za naknadu štete postojao. Pogreške su se, naravno, događale, no sudskih sporova gotovo da nije bilo. Nismo iskoristili vrijeme od formiranja države do sada, pa ni ulazak u EU, da bismo usvojili održiva rješenja u vezi naknade štete pacijentima do kojih su došle zapadne zemlje, prije svega SAD, od kojeg određena rješenja preuzimaju ostale zapadne zemlje. Pogreška u liječenju je velik i ozbiljan problem: u jednom istraživanju objavljenom u uglednom časopisu "New England Journal of Medicine", u SAD-u od posljedica liječničke pogreške godišnje umire dvostruko više ljudi nego što ih smrtno stradava u prometnim nezgodama ili umire od raka dojke.

Održivi sustavi se temelje na postojanju dobrog osiguranja liječnika od profesionalne odgovornosti koje ima dvostruku funkciju: primarno je to financijska zaštita bolnica i pojedinaca od direktnog plaćanja odšteta pacijentima, a druga funkcija je psihološka – oslobađa liječnike od tereta priznanja/nepriznanja odgovornosti za stručnu pogrešku, odluku hoće li isplatiti odštetu ne donose liječnik i bolnica, donosi je osiguravajuće društvo. Doista ne znam što je u tome tako komplicirano da i mi ne bismo mogli prihvatiti takav sustav.

Skandinavske zemlje imaju tzv. no fault sustav, no on se kod nas ne bi mogao primijeniti bez ozbiljnih zahvata u pravni sustav i financiranje zdravstva, pa mislim da to nije rješenje za nas, već je nužno uvesti funkcionirajući sustav obaveznog osiguranja liječnika od profesionalne odgovornosti. Istina je da naš Zakon o zdravstvenoj zaštiti predviđa obavezno osiguranje zdravstvenih djelatnika od profesionalne odgovornosti, no to u praksi apsolutno ne funkcionira, što je vidljivo iz minimalnog broja nagodbi koje se sklapaju. Vrhovni je sud i nedavno digao kriterije za naknadu neimovinske štete za nekih 50 posto u odnosu na ranije svote, to je značajan doprinos poboljšanju pozicije tužitelja.

Koliko ste ozbiljnih isplata odštete vidjeli nakon uvođenja kriterija VS-a iz 2004. godine? Znamo da su neke bolnice nakon puno godina isplatile nekoliko milijuna kuna žrtvama medicinske pogreške...

U pravilu se radi o visokim odštetama, no da bi ih ostvarili, mora proteći neprimjereno puno vremena, najmanje sedam, pa čak i više od 20 godina. Tako ostvarena odšteta gubi svoj smisao jer stiže prekasno.

Vjerojatno se ništa ne može pomaknuti prije nego što Hrvatska liječnička komora ne izgubi krucijalne javne ovlasti nad sustavom zdravstva – slažete li se s time?

To je pitanje za politiku, u svakoj državi liječničke komore imaju tzv. javne ovlasti, pitanje je mjere, tj. što ćete ostaviti u nadležnosti ministarstva, a što dati komori koja je, po prirodi stvari, zaštitnik interesa liječnika.

Vi ste jedini odvjetnik koji u medijima govori o medicinskim pogreškama. Potvrđuje li i to tabu-status ove teme?

Radi se o vrlo uskoj i specifičnoj grani prava koja zahtijeva veliki angažman i dodatnu edukaciju u području za koje mi odvjetnici nismo obrazovani. Proveo sam nekoliko mjeseci na usavršavanjima, najprije u Beču i Londonu, a daleko je najkorisniji bio četveromjesečni boravak u Philadelphiji u jednom velikom odvjetničkom društvu koje se bavi isključivo liječničkim pogreškama.

 

Predmeti u vezi COVID-a

Zastupali ste HZZO i neke bolnice – kako ste riješili pitanje sukoba interesa?

HZZO smo zastupali davno, i to samo za naplatu njihovih potraživanja prema pravnim osobama. U zastupanju imamo nekoliko županijskih bolnica i privatnih ustanova, u sukobu interesa nismo nikada bili jer ne zastupamo pacijente koji su se liječili u tim ustanovama.

Jeste li se na bilo koji način sreli s pitanjem odgovornosti za bilo koji neželjeni događaj povezan s dijagnostikom i liječenjem COVID-a? Čini li vam se da je ova kriza bila još jedan izgovor da se ljude ne upozna s njihovim pravima u zdravstvu?

Nakon ozbiljnije trijaže utužili smo svega dva predmeta. Radilo se o neprimjeni Remdesivira u prvih sedam dana bolesti i paralelnoj primjeni Deksametazona u tom periodu, a što je bilo protivno tada važećim Smjernicama za liječenje COVID-a 19, koje su preporučale primjenu Remdesivira u prvih sedam dana bolesti, odnosno primjenu Deksametazona kod teškog i kritičnog oblika bolesti nakon sedmog dana bolesti. U konkretnom slučaju Remdesivir pokojnom pacijentu uopće nije ordiniran, a s terapijom Deksametazonom se počelo prerano. Ovdje se ne postavlja pitanje bi li drugačija terapija spasila život pacijentu, jer to je nemoguće reći, već mi tvrdimo da je terapija protivno smjernicama umanjila izglede pacijenta na moguće bolji ishod liječenja, odnosno da se radi o tzv. izgubljenoj šansi na bolji ishod.

U drugom predmetu pacijent zaražen u bolnici otpušten je na kućnu njegu, a da nisu obavljene osnovne pretrage kojima bi se utvrdila težina njegovog stanja. Unutar 24 sata od otpusta je došlo do bitnog pogoršanja bolesti mlađe osobe. Borio se duže od mjesec dana, no nije uspio. Tu je također nemoguće reći i tvrditi da bi ostanak u bolnici bio presudan i da bi pacijent preživio, no mi tvrdimo da je otpust na kućnu njegu učinjen olako i bez provođenja potrebnih pretraga, a ostanak u bolnici i promptna terapija moguće bi pridonijeli boljem ishodu. Na bolnici je teret dokaza da to ne bi bilo tako.

To se podudara s pretpostavkama o nesavjesnom liječenju u slučaju preminulog kolege Matijanića, kod kojeg su po važećim smjernicama postojale indikacije za Remdesivir, ali nitko nije ni razmotrio mogućnost da mu da lijek. DORH i Ministarstvo zdravstva pravdaju medicinske službe tvrdeći da je smrt bila sudbinska, no nije stvar u tome, nego u nepružanju šanse za izlječenje...

Na tom slučaju nisam radio, pa ga ne mogu ni komentirati.