Neovisno o tome je li ili nije dobio signal iz HDZ-a da se javi na natječaj, a sva je prilika da ga je netko moćan iz HDZ-a ipak potaknuo na tu prijavu, sudac Ivan Turudić nije smio postati Vladin odabranik za glavnog državnog odvjetnika ni da u njegovoj biografiji nije postojalo doslovno ništa problematično prije nego što je predao kandidaturu na spomenuti natječaj.
Saslušanje pred parlamentarnim Odborom za pravosuđe bilo je dovoljno da ga se smjesta diskvalificira – i to ne samo za položaj glavnog državnog odvjetnika već i za sudačku dužnost – bez obzira na to što mu je obećano iz HDZ-a. Premijer Andrej Plenković, međutim, odlučio se baš za Turudića. Da je Turudić jedini hrvatski državljanin koji udovoljava formalnim uvjetima za dužnost glavnog tužitelja u državi, za Hrvatsku bi bilo manje štetno ukinuti Državno odvjetništvo nego imenovati Turudića.
Taj sudac Visokog kaznenog suda, naime, iznio je laž o tome koliko mu je trebalo vremena da se, kao sudac Županijskog suda u Zagrebu, izuzme iz postupka protiv Mire Vrlje, svog bliskog rođaka iz kriminalnog miljea, premda mu je moralo biti jasno da se radi o podatku koji je lako provjerljiv. Rekao je da je izišao iz tog slučaja poslije najviše mjesec i pol, e da bi novinari Jutarnjeg lista već sljedećeg dana dobili potvrdu da je Turudiću za taj rutinski potez trebalo više od 200 dana.
Izišla je, osim toga, USKOK-ova optužnica protiv Dragana Kovačevića, bivšeg direktora Janafa, i poduzetnika Kreše Peteka u kojoj se navodi da je Petek u sklopu podmićivanja Kovačevića kupio odijelo i njegovom prijatelju Turudiću, koji će sada biti šef i USKOK-u. Sudac je to demantirao, ali kako išta vjerovati čovjeku kojem, vidjeli smo, nije nikakav problem lagati pred cijelom javnošću.
Plenkoviću Turudić treba da ga štiti, da javno istupa, da se svađa s Milanovićem, opozicijom i novinarima, da se agresivnije postavi prema Uredu europskog javnog tužitelja
"Turudić je bio najuvjerljiviji i, po meni, najzreliji kandidat za tu funkciju", izjavio je Plenković te dometnuo da je procedura izbora bila transparentna, za razliku od vremena kad je premijer bio Zoran Milanović, današnji predsjednik Republike i najoštriji Turudićev kritičar. Procedura je, inače, bila toliko transparentna da su jedini zaista važan element bili razgovori Vladine komisije prevođene premijerom sa svakim od četvorice kandidata pojedinačno, a ti razgovori nisu bili otvoreni za javnost. Komisiju su pritom činili sve članovi HDZ-a, osim Anje Šimprage, potpredsjednice Vlade iz redova HDZ-ovog koalicijskog partnera SDSS-a. Javni razgovori s kandidatima na sjednici saborskog Odbora za pravosuđe bili su samo predstava lišena ikakve važnosti: da je to bilo bitno, ne bi se ignoriralo ili cinično opravdavalo Turudićevo neinteligentno laganje na toj sjednici.
Predsjednik Vlade ignorirao je i sve ostalo iz Turudićeve biografije neobično bogate podacima koji se nikako ne bi smjeli vezivati za bilo koga tko drži do sebe, a kamoli za jednog suca i državnog odvjetnika. On je bio prijateljski povezan s troje aktualnih visokoprofilnih USKOK-ovih optuženika: s Josipom Pleslić, ranije Rimac, sa Zdravkom Mamićem i s Draganom Kovačevićem. Družio se s nekolicinom mutnih ljudi iz najbližeg okruženja bivšeg zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, a s nekima od njih i dalje se sastaje. U dobrim je odnosima sa Zoranom Gopcem, Višeslavom Vukojevićem, Milijanom Brkićem i ostalima iz tog poslovno-političkog kruga koji je sebi namakao velike pare i ogromnu društvenu moć zahvaljujući političkoj protekciji i povezanosti s desnim krilom HDZ-a, krilom kojem više od četvrt stoljeća neformalno pripada i Turudić, što uopće i ne skriva.
Poduzimao je sudačke manevre da pomogne Branimiru Glavašu u obrani od optužbi za ratne zločine nad osječkim Srbima i zagovarao krivični progon građana koji se negativno izražavaju o svetom Domovinskom ratu. Vatreno se zalagao za Plenkovićevu ideju izmjene Kaznenog zakona koja je predviđala progon sudionika postupka koji odaju podatke iz "nejavnih" istražnih radnji: premijer je od toga praktički odustao u posljednji čas pod pritiskom javnosti. Pa sve do toga da je divljao u prometu i potom nastojao izbjeći kaznu te da se u javnosti ponosno pojavljuje u društvu s istaknutim predstavnicima zagrebačkog polusvijeta.
Plenković je ovom odlukom postavio nove standarde za imenovanje najvažnijih državnih dužnosnika, nakon što je prethodno razorio kategorije političke i moralne odgovornosti. Može sve i može svatko tko se uklapa u premijerove političke kalkulacije. Plenkoviću Turudić treba da ga štiti, da javno istupa, da se svađa s Milanovićem, opozicijom i novinarima, da se agresivnije postavi prema Uredu europskog javnog tužitelja.
Ne zanima ga što će se tako dodatno smanjiti povjerenje građana u pravosuđe, jer će sve što učini ili ne učini Turudić s punim pravom biti tumačeno u političkom ili osobnom ključu. Ne obazire se na to što će izazvati revolt nezanemarivog dijela zaposlenih u Državnom odvjetništvu koji dobro znaju tko je i što je Ivan Turudić. Ne zanima ga što svim sucima i državnim odvjetnicima odašilje poruku da se slobodno odaju izgradnji skladnih odnosa s vlašću i s podzemljem, jer im to neće biti prepreka za napredovanje. Odabir Turudića nije ništa drugo nego briga o vlastitim i partijskim interesima, privatno tjeranje inata i obijesno osvećivanje cijeloj zemlji, koja ne iskazuje u dovoljnoj mjeri zahvalnost Plenkoviću na svemu što je učinio za Hrvatsku.
