Vanja Jurić je odvjetnica i stručnjakinja za medijsko pravo. Jedna je od osnivačica Centra za zaštitu slobode izražavanja osnovanog pri Hrvatskom novinarskom društvu i članica stručne skupine Europske komisije za SLAPP tužbe (strateške tužbe protiv javnog sudjelovanja). Zajedno s Mirelom Čavajdom, koju je odvjetnički zastupala, dobitnica je ovogodišnje nagrade "Nada Dimić" za promicanje društvenih sloboda. S Jurić se nalazimo u njenom uredu u ponedjeljak ujutro. Početak sedmice, početak jutra. Za nas malo rano, za nju taman u užurbanom rasporedu. Dok pričamo, dotiče nas blago sunce s balkona. Kasnije na njega i izlazimo, pa razgovor završavamo na ulici, u hodu.

Kada se kod vas pojavio interes za pravo i ovakav tip rada?

Potpuno otvoreno govoreći, u srednjoj školi nisam znala što bih studirala. Znala sam samo da će biti nešto društveno. Odluka je pala na pravo zato što je jako široko i daje visoku razinu obrazovanja, pruža mogućnost da se baviš cijelim nizom različitih stvari, ne nužno odvjetništvom. Na prvoj godini su opći predmeti i tada još nisam bila pretjerano zainteresirana, ali na drugoj sam se zagrijala, kad su došli stručni predmeti poput kaznenog prava. Na kraju me ipak najviše privuklo medijsko pravo.

Kada smo sestra i ja odrastale, u našoj kući su se gledali svi dnevnici. Jako nas se poticalo da se informiramo i čitamo, mama novinarka je uvijek imala sve novine od toga dana

Zašto baš medijsko pravo?

Prekretnica je bila kad sam na trećoj godini odrađivala praksu kod odvjetnice Vesne Alaburić, koja se tada jako puno bavila medijima, a bavi se i danas. Pružena mi je mogućnost da iz prve ruke vidim što se radi, a te medijske teme su nešto čemu sam zbog mame, novinarke Sanje Modrić, bila stalno izložena kući, čitavo odrastanje. Alaburić mi je predložila da kad diplomiram dođem kod nje odraditi i vježbenički i od tog trenutka se sve posložilo. Shvatila sam da se jako dobro snalazim u tome, da sam s mnogim stvarima već upoznata, da razumijem materiju. A imala sam i sjajnu mentorsku pomoć.

Kako je to izgledalo dok ste odrastali, na koje su sve načine mediji bili dio vaše svakodnevice?

Kada smo sestra i ja odrastale, u našoj kući su se gledali svi dnevnici. Jako nas se poticalo da se informiramo i čitamo, mama je uvijek imala sve novine od toga dana. Sjećam se da su mi se na fakultetu smijali jer sam prije predavanja u Kavkazu uzimala sve novine i čitala ih, što se njima činilo jako neobično. Puno se razgovaralo u našoj obitelji, i tata nas je poticao da preispitujemo stvari. Mama je jako društvena, često su nam dolazili njeni prijatelji i poznanici novinari, ili smo mi odlazili k njima. Slušale smo što se dešava u redakcijama, koje su teme aktualne. Najveći dio tog razdoblja ona je radila za Jutarnji list, koji je tada kretao, i meni je bilo uzbudljivo gledati je kako navečer odlazi u redakciju jer se nešto bitno događa. Kako je bila i urednica, stalno su se vrtjele teme od javnog interesa, treba li nešto objaviti ili ne, koje su granice. Kad sam počela raditi ovaj posao i kad bih dobila neki tekst protiv kojeg je podnesena tužba, bilo mi je jasno što je potencijalni problem, što ne, što je potrebno dokazati, kako objasniti javni interes.

 

Hrvatska je u top pet država po broju SLAPP tužbi

Kazali ste da je u vašem slučaju pripravništvo bilo dobro iskustvo. Čuju se ponekad i kritike, uglavnom vezane uz rotacijsku narav tog sustava. Što mislite o pripravništvu generalno?

Čini mi se da je pripravništvo nužno jer nam je potrebna praksa kad izađemo s fakulteta, koliko god imali neko teoretsko znanje. Sustav vjerojatno nije idealan. Meni se pokazalo, i to je moj savjet studentima, da je često puno bolje ići u manji ured. Primjerice, kad netko dođe k meni, ja imam najviše medijskih predmeta, ali imam i puno drugih, iz radnog prava, upravnog, kaznenog i autorskog prava. Netko tko dođe ovdje će imati priliku da dobije relativno široku sliku o radu i iskustvo u različitim granama prava. U velikim uredima, koji su sigurno kvalitetni, kada dođeš uglavnom odmah znaju što od tebe traže, u što će te smjestiti, pa tako možeš provesti tri godine baveći se, na primjer, samo ovrhama, bez da si vidio išta drugo od onoga što pravo podrazumijeva. Ali i to je, naravno, stvar afiniteta.

Članica ste stručne skupine za SLAPP tužbe Europske komisije. Prođimo prvo kroz historijat tih tužbi, kada se i gdje pojavljuju?

Te tužbe postoje oduvijek, samo ranije nismo znali kako da ih zovemo. Spominju se prvi put 1980-ih u SAD-u i od tamo i potječe kratica SLAPP. U Europi se to pitanje jako intenziviralo nakon smrti malteške novinarke Daphne Caruane Galizije koja je ubijena u atentatu 2017. godine. Ubijena je zato što se bavila temama sprege malteške politike i organiziranog kriminala, a trenutku smrti protiv nje se vodilo na desetke različitih postupaka. Njen sin Matthew, kojeg sam imala priliku upoznati, odlučio je poduzeti nešto po tom pitanju i različitim aktivističkim metodama privući pažnju međunarodnih strukovnih organizacija, a zatim i Europske komisije, koja je prepoznala da se radi o sistemskom problemu.

Teza da se o radu sudaca ne smije raspravljati je potpuno promašena. Pogotovo kada se radi o predmetima koji imaju dugoročne posljedice za sve drugo u društvu

Hrvatska je u europskom vrhu po tim tužbama?

Zadnje što mi je poznato jest da je Hrvatska u top pet država koje imaju najveći broj SLAPP tužbi, a pritom je Hrvatska stanovništvom najmanja od tih zemalja. Kada su u pitanju evidencije tih postupaka, organizacije civilnog društva su tu napravile nevjerojatno dobar posao. Tu uključujem i Hrvatsko novinarsko društvo koje radi statistike na godišnjoj razini. Teško je ljudima razumjeti o čemu se radi dok ne vide brojeve, koji su to iznosi, tko su tužitelji. Sada znamo da se vrtimo u brojkama od oko tisuću predmeta godišnje. Nisu sve te tužbe nužno SLAPP, ali brojka je sama po sebi zabrinjavajuća.

Zašto su baš kod nas takve tužbe toliko učestale?

Mi smo mlada demokracija i mislim da kod nas još nije osviješteno koliko je važna sloboda izražavanja za faktično postojanje demokratskog društva. To da su mediji u službi javnosti, korektiv svemu što se događa, koliko god to nekome možda bilo neugodno ili naporno. U Hrvatskoj se podizanje takvih tužbi čak i potiče. Imamo dijelom i pravosuđe koje je znalo donositi loše odluke, suprotne temeljnim načelima medijskog prava. A kada imate razdoblje kroz koje se sustavno donose odluke koje zapravo nisu onakve kakve bi trebale biti, potencijalni tužitelji vide da to prolazi. To je dodatna motivacija koju ne bi smjeli stvarati.

Imamo i druge situacije koje se čine nevjerojatne – javni servis koji tuži i tuđe i vlastite novinare, kao i primjere sudaca koji tuže novinare. Događa li se to u drugim zemljama?

Javnim servisom sam se bavila u trenutku kada je HRT pokrenuo postupke protiv drugih nakladnika, protiv svojih zaposlenika i strukovne udruge. Tada nisam naišla na sličan primjer ni u jednoj drugoj zemlji. Možda se nekad desilo u nekoj svjetskoj zemlji, ostavljam tu mogućnost otvorenom, ali meni nije poznato. Što se tiče sudaca, nemam statistiku ni usporedbu s drugim državama, ali mogu reći da su suci u svom službenom kapacitetu podložni kritici kao i bilo tko drugi. Teza da se o njihovom radu i rezultatima ne smije raspravljati je potpuno promašena. Pogotovo kada se radi o predmetima koji imaju dugoročne posljedice za sve drugo u društvu, suci moraju moći prihvatiti da njihov rad podliježe kritici javnosti.

(Foto: Robert Anić/PIXSELL)

Kako trenutno stojimo sa SLAPP tužbama, u kojoj je fazi rada stručna skupina?

Skupina radi dvije godine. U proljeće ove godine je objavljen prijedlog Direktive o SLAPP tužbama, koji je sada u fazi rasprave, države članice se o njemu očituju. Paralelno je s prijedlogom Direktive objavljena i preporuka koja je na snazi od proljeća. Nije obvezujuća, ali nudi državama članicama različite savjete što i kako poduzeti ako se žele uhvatiti u koštac s tim problemima. U Hrvatskoj je Ministarstvo kulture i medija osnovalo svoju stručnu skupinu koja se trenutno time bavi. Znam da su održali nekoliko edukativnih radionica po većim gradovima. Vidjet ćemo u daljnjim koracima koliko nam je to zapravo važno. Uz edukaciju bi bile nužne i intervencije u naše zakonodavstvo, unošenje zaštitnih mehanizama.

Jedna ste od suosnivačica Centra za zaštitu slobode izražavanja osnovanog 2015. pri HND-u. Čime se Centar bavi, što se napravilo u ovih sedam godina?

Zasluge za osnivanje idu tadašnjem predsjedniku HND-a Saši Lekoviću koji je došao na tu ideju. Svrha centra je podrška freelance novinarima ili drugim koji rade za male ili neprofitne nakladnike i koji si ne mogu priuštiti obranu u slučaju tužbe, dakle novinarima koje poslodavac ne može zaštiti na taj način. Primijetili smo da takvih novinarki i novinara ima puno – iz manjih medija, neprofitnih i lokalnih medija, freelance novinara. Oni naprosto, u financijskom smislu, nemaju nekoga da stane iza njih i pomogne im, i zato je Centar osnovan. On još uvijek radi, nas je trenutno desetak odvjetnika koji smo dežurni u različitim periodima i na raspolaganju za pružanje pravne zaštite. Ne pomažemo samo zastupanjem, nego i savjetima. Često se dešava da se uopće ne radi o sudskim postupcima, nego o prijetećim pismima, zahtjevima za ispravak, zahtjevima za uklanjanje tekstova.

 

Mirelu poznajem cijeli život

Preuzeli ste i slučaj Mirele Čavajde, čija je borba za pravo na prekid trudnoće obilježila ovu godinu. Kako ste se na to odlučili, čini se kao slučaj koji odudara od vaše dosadašnje prakse?

Potpuno odudara. Mirela je moja prijateljica, poznajem ju cijeli život. Bila sam uključena i u njenu trudnoću, kojoj smo se svi jako veselili. U jednom trenutku kasnije u trudnoći je na regularnom pregledu saznala da s plodom nešto nije kako treba. Upućena je na Sveti Duh, gdje su je primili na odjel patologije, napravili preglede. Usmeno je dobila dijagnozu da se radi o izuzetno progresivnom tumoru koji je jako velik, da su šanse ploda za preživljavanje nikakve, da ako se i dogodi da se rodi neće imati šanse za normalan život. Svi su joj sugerirali prekid trudnoće, ali isto tako joj je usmeno rečeno da ga ide obaviti u Sloveniju, jer je u Hrvatskoj takvo nešto nezakonito. Mirela mi je ispričala u kakvoj se situaciji našla i moja prva reakcija je bila da pogledam što piše u zakonu. Vrlo brzo smo utvrdile da zahvat koji je bio potreban nije nezakonit. Meni se tada činilo kao da ti liječnici nisu ispravno informirani, inicijalno sam mislila da će biti dovoljno da im objasnimo što stoji u zakonu.

To ipak nije bilo dovoljno?

Desetak dana prije nego što je Mirela odlučila tražiti pomoć javnosti, pokušavale smo liječnicima i šefovima odjela objasniti da se ne radi o nezakonitom zahvatu. Nailazile smo na potpuni zid, svi su nam govorili da im je žao, da su im ruke vezane. Spominjala se terminologija koja uopće ne postoji u zakonu, dijagnoze koje nigdje nisu predviđene, uvjeti koji nigdje nisu propisani. Mirela se na kraju odlučila obratiti javnosti i jako sam ponosna na nju zato što je to napravila iz potpuno altruističnih motiva, u želji da pomogne svim drugim ženama koje će se potencijalno naći u istoj situaciji. Medijska potpora i potpora civilnog društva koju je dobila bila je nezamjenjiva i bez toga teško da bismo išta uspjele.

Sve pravne mehanizme za zakonito ostvarivanje prava žena na prekid trudnoće već imamo u našem sustavu, ali postoje problemi s njegovom realizacijom u praksi. Na tome trebamo raditi

Čini se da se i pred očima javnosti nastavilo ono čemu ste bile izložene unutar sustava – odgovorni u bolnicama i ministar zdravstva Vili Beroš nastavili su se izuzimati od odgovornosti. Je li vas to iznenadilo?

Nikad u životu, ni na jednom predmetu na kojem sam radila, nisam osjetila ovakav tip pritiska, koji je dolazio sa svih mogućih strana, s tendencijom da Mirela i ja odustanemo od ostvarenja njenog zakonskog prava. Činilo mi se da je cijela svrha javne rasprave bila pokušaj relativizacije pričama o svjetonazoru i ideologiji, a mi smo se bavile zakonom koji je na snazi, a koji naše javne zdravstvene ustanove naprosto ne primjenjuju. Ako pričamo o državi koja je članica EU-a, o vladavini prava za koju se govori da nam je tako bitna, potpuno je nepojmljivo da su naš ministar, ravnatelji bolnica i svi liječnici bili spremni tjednima javno debatirati o tome treba li primijeniti zakon ili baš i ne u toj situaciji. I kada je napokon potvrđeno da Mirela nije tražila ništa nezakonito, ispostavilo se da u Hrvatskoj nema zdravstvene ustanove koja je voljna obaviti zahvat.

To se u našem zdravstvenom sustavu neprestano događa kada je u pitanju pravo na pobačaj. Ostvarivanje tog prava stalno zapinje u praksi, zbog masovnog prizivanja liječnika na savjest u bolnicama, zbog cijene zahvata…

Nažalost do sada nisam bila svjesna tog problema jer se tim područjem nisam bavila. Doznala sam tek sada, primjerice, da Sveti Duh godinama nije imao niti jednog liječnika koji nije izjavio prigovor savjesti. S gledišta javne zdravstvene ustanove, to je potpuno nedopustivo. To nije slučaj samo sa Svetim Duhom, nego s puno bolnica u Hrvatskoj. Zna se čiji je posao provoditi zakon, tko je odgovoran za provođenje pružanja zdravstvene skrbi u zakonskim okvirima, pa ne vidim kako bi nešto takvo bilo moguće da se ne radi o sustavnom djelovanju. Ono što je meni proizašlo iz svega jest svijest da veliki dio javnih zdravstvenih ustanova jednostavno ne ispunjava svoje zakonske obveze prema građanima, odnosno u ovom slučaju prema građankama.

(Foto: Robert Anić/PIXSELL)

Važno je gurati dalje

Što mislite o inicijativi da pravo na pobačaj uđe u Ustav?

Ako me pitate da li mislim da bi bilo dobro da je i izrijekom definirano kao ustavno pravo, mislim da bi. Međutim, to pravo već i sada ima razinu ustavnog prava koje proizlazi iz prava na privatnost, odnosno prava na osoban i obiteljski život, koje uključuje autonomno upravljanje svojim tijelom, samostalno donošenje odluke o tome želimo li imati djecu ili ne. Tako da to zapravo već postoji kao ustavna kategorija. Važno je ponoviti da sve pravne mehanizme za zakonito ostvarivanje prava žena na prekid trudnoće već imamo u našem pravnom sustavu, ali imamo problema s ostvarivanjem tog prava u praksi i na tome trebamo raditi.

Rekli ste da je u slučaju Čavajda bio posebno jak pritisak na vas. Bavite se odvjetničkim poslom skoro petnaest godina. Je li bilo momenata posustajanja, sumnjanja u smislenost svega?

Bilo je dosta takvih momenata i obično su vezani uz loše odluke koje sam spominjala ranije. Nađeš se u situaciji da znaš da si pravno u pravu, a sustav donosi odluke koje se teško mogu opravdati na bilo koji način. To djeluje dosta demotivirajuće, imate osjećaj da će vam trebati puno godina da izborite neku bitku do kraja. Ali nemate izbora nego igrati s kartama koje su vam podijeljene. Nastavljaš dalje. Ipak se vide neki pomaci u hrvatskom pravosuđu, iako to ide jako sporo.

Kome se obraćate za podršku, savjet?

Moja mentorica je bila i ostala Vesna Alaburić. Iako formalno ne radimo zajedno već dvanaest godina, i dalje je doživljavam kao profesionalnog i kao životnog mentora. Uvijek je prva osoba koju ću nazvati za savjet, i obratno. Tu su uvijek i moji roditelji, koji razumiju borbu za više ciljeve i neodustajanje.

Postoji li neka misao koja vam na kraju dana daje nadu, mantra kojoj se vraćate?

Imam tu jednu mantru koja me tješi. Kad imam loš dan ili kad osjećam da nisam postigla rezultat koji sam željela postići, onda se pitam jesam li u danim okolnostima napravila najbolje što sam mogla. Ako je odgovor da, to me jako smiruje. Općenito vjerujem da ljudi ne rade loše stvari zato što su zli, nego zato što se nalaze u različitim okolnostima, fazama i stanjima. Obrane, nesigurnosti, straha, ogorčenosti. Ipak mi se čini da, kada smo dobri prema drugima, ljudi nađu načina da to isto vrate.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma