Novosti

Društvo

Čavajda i Šimundić: Zašto skupa?

Zagrepčanka godine je u najtežoj životnoj situaciji progovorila za sve žene, pa pretrpila institucionalne optužbe za čedomorstvo, ispade najnižih strasti najmračnijih dijelova društva i, na koncu, ogavno patroniziranje zagrebačke opozicije zbog čega joj nikako uz bok ne može stati također nagrađena ravnateljica Sv. Duha Ana Marija Šimundić

Large cavajda

Odvjetnica Vanja Jurić i Zagrepčanka godine Mirela Čavajda (foto Josip Regović/PIXSELL)

Bunt gradske opozicije prema odluci da nagrada Zagrepčanka godine pripadne Mireli Čavajdi, posljedica je svjesnog održavanja političke karijere u toplini tora samoživih, mizoginih mužjaka; nema drugog objašnjenja za cirkus koji je ovim povodom nastao u Skupštini Grada Zgreba.

Nemoguće je da politički aktivna osoba nije čula da je hrvatska ginekologija katoličko leno, da se ženama sistemski - i to s ponosom - uskraćuju zakonska prava i nadomještaju propovijedima o pobačaju, izgonom iz javnog zdravstva i države. Konačno, da je jedan od groznijih simptoma svemoći takvog sistema to što žene desetljećima šute.

Dokazi za to su prejaki i preočiti.

Dok oboljeli koji u zdravstvu dožive neugodnosti ponekad ipak progovore, pa čak i posegnu za pravnom zaštitom, u Hrvatskoj još nismo čuli glas žene koju je neki kaptolski konformist iz npr. Petrove – ranije poznate po progresivnosti – otpilio s porukom „mi Vam ovdje ne radimo pobačaj“.

Osjećajte se kao smeće i javite se Slovencima.

Čavajda je u najtežoj mogućoj situaciji to napravila za sve njih, pa pretrpila institucionalne optužbe za čedomorstvo ili feticid, ispade najnižih strasti u najmračnijim dijelovima društva i, na koncu, ogavno patroniziranje opozicije po kojoj je ona samo jadnica s kojom treba suosjećati, a ne netko tko je povukao junački potez.

Jedina mana ove nagrade je to što je lokalna.

Osim toga, odluka zagrebačke vlasti da nagradu Grada Zagreba iste godine dodijeli i ravnateljici Sv. Duha Ani Mariji Šimundić, upravo je zbog Čavajde cinična i promašena, a zbog cijelog niza drugih razloga politički autodestruktivna.

Šimundić, podsjetimo, nije primarno nagrađena zbog svoje respektabilne znanstvene karijere, nego zato što je – citiramo obrazloženje - "kao ravnateljica za prioritetni cilj postavila ostvarenje svih uvjeta potrebnih za cjelovitu i kvalitetnu zdravstvenu skrb za sve žene, te neprekidan rad za opće dobro koje u segmentu zdravstva podrazumijeva unaprjeđenje kvalitete skrbi o pacijentima".

Osim što je incestuozno da vlast nagrađuje vlastiti kadar, kao šaka u oko stoji činjenica da je Sv. Duh prva bolnica koja je trudnicu s fatalno bolesnim plodom dezinformirala o njezinom pravu da prekine trudnoću u Hrvatskoj i prva iz koje je upućena u Sloveniju.

Cinizam ne umanjuje činjenica da je Šimundić bila nova na toj poziciji; ove dvije žene moglo se spojiti jedino ako je prevagnuo poriv da se na nacionalno važnom slučaju Mirele Čavajde politički profitira, pa ako činjenice govore protiv toga – još se davno pokazalo – tim gore po činjenice.

Šimundić nije sankcionirala osoblje ginekologije koje ženu nije uputilo u njezina zakonska prava, u javnom se govoru priklonila pseudoznanstvenoj fronti po kojoj je situacija pravno neregulirana, javno se služila terminom feticid koji u tzv. Zakonu o abortusu ne postoji, a na mjesto šefa Klinike za ginekologiju i porodništvo postavila prizivača savjesti.

Jedini pomak je napravljen tek nakon medijskog pritiska zbog "slučaja Čavajda", ali ravnateljica na naša pitanja odbija precizirati kakav je to pomak, pa možemo samo pretpostaviti da se radi o zapošljavanju jednog ginokologa koji radi inducirane pobačaje na zahtjev žene.

Prema riječima njezine glasnogovornice, otprilike deset puta mjesečno.

Sv. Duh, dakle, nakon jedne grozne pogreške prema ženi u teškom stanju, više nije isključivo sakristija opremljena liturgijskim posuđem, no to ni izbliza nije dovoljan razlog da Šimundićka ove godine stoji uz bok s Mirelom Čavajdom.

Ravnateljicu Sv. Duha sustigli su i drugi pokazatelji poremećenog odnosa prema pacijentima i repovi užasnih međuljudskih odnosa u bolnici, a mediji su doslovno zatrpani insajderskim informacijama.

Prije malo više od mjesec dana, 24. ožujka, javno je otkriveno da bolnica već dvije godine drži raspadnuta tijela stranih državljana na Zavodu za patologiju, a ravnateljica se očitovala da su tijela propisno zbrinuta i da pravne službe bolnice rješavaju problem. Medijska vijest da su ostaci pokojnika napokon otpremljeni na groblje objavljena je 28. travnja, otrpilike u isto vrijeme kada se odlučivalo o dodjeli nagrade.

Portal Index objavio je 25. ožujka potresnu vijest o dvojici mrtvih ljudi u čekaonici hitne pomoći, koje su liječnici ranije uzeli u obradu i nakon toga ostavili da leže u čekaonici, više ne pogledavši u kakvom su stanju. Da su mrtvi, u jednom je slučaju otkrila obitelj, a u drugom radnici vanjskog sanitetskog prijevoza.

Povodom tog nevjerojatnog incidenta, nagrađena je ravnateljica bolnice izjavila da se u medijima "nepotrebno stvara slučaj".

"Ti ljudi su primili svu skrb, nisu bili vitalno ugroženi", rekla je samouvjereno.

U travnju su Indexu dostavljene fotografije najmanje sedam mrtvih tijela, postavljenih na podu ili na kolicima u Zavodu za patologiju bolnice, pored zatvorenih hladnjaka. Vrh bolnice nije demantirao autentičnost snimke, navodi novinar Ilko Ćimić, nego su se pravdali nedovoljnim brojem hladnjaka.

Međutim, ubrzo su se predomislili.

Glasnogovornica Grada Zagreba Dinka Živalj medijima je objavila da se sumnja – citiramo "da je netko iz rashladnih uređaja izvadio tijela, da ih je tako slikao i pustio van".

Je li to teoretski moguće – jest.

Je li ravnateljica na posebnom udaru konkurencije – vjerojatno.

Umanjuje li to katastrofu ove bolnice – nimalo.

Kako je cijeli taj informacijski, organizacijski, stručni i međuljudski kaos završio samonagrađivanjem, odgovorili smo na početku, ali vrijedi ponoviti: Možemo! se odlučilo na samouništavajuću instrumentalizaciju javnog gradskog priznanja za promociju vlastitog kadra, koji u godinu dana nije ni mogao unaprijediti zdravstvenu zaštitu, posebno ne u potpuno raspadnutom sistemu.

Na autodestruktivnost upućuje to što je javnosti već prilično zlo od intenzivnog kursa što je to normalno u hrvatskom zdravstvu, počevši od same Čavajde, preko slučaja kolege Vladimira Matijanića koji je usred Splita umro bez liječničke pomoći, preko Line Budak kojoj sedam mjeseci nije javljeno da ima rak, pa sve do silnih mrtvaca na Sv. Duhu.

Najgore je, dakako, podnijeti tragične sudbine tih ljudi, no nije lako ni s činjenicom da smo u zdravstvu svi tretirani kao idioti, neovisno o tome vodi li ga HDZ, SDP ili Možemo!.

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više