Država za to nema novca – bio je odgovor ginekologa na zahtjev pacijentice da joj izda lijek za menstrualne tegobe. Lijek je potom kupila u ljekarni bez recepta, o vlastitom trošku. Slučaj je 2021. godine prijavila pravobraniteljici za ravnopravnost spolova, objasnivši da joj ginekolog nije želio izdati lijek na temelju nalaza s hitnog prijema jer je procijenio da joj on nije potreban, uz komentar da je skup. Pravobraniteljica je zatražila očitovanja ginekološke ordinacije i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO) i saznala da je ginekolog pritužiteljici ipak izdao lijek nakon njezinog inzistiranja, ali da ga ona pri pokušaju podizanja nije uspjela odmah dobiti zbog informacijskog sustava "u kojem ponekad e-recepti prolaze s kraćom odgodom od trenutka kada ga liječnik izda".
To je samo jedan od mnogih primjera u kojima se problemi zdravstvenog sustava i državnog budžeta prelamaju preko leđa žena. Prošlu je godinu obilježio slučaj Mirele Čavajde, koju je hrvatsko zdravstvo dovelo u mučnu situaciju da prekid trudnoće, na koji se odlučila zbog izuzetno progresivnog tumora ploda, zatraži u susjednoj zemlji. Dok uskraćivanje zdravstvene njege ženama traje dugi niz godina, Čavajdin slučaj izazvao je snažne reakcije te je bio okidač za prosvjede u mnogim hrvatskim gradovima.
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova prošle je godine izvijestila da na područje reproduktivnog zdravlja i prava žena značajan utjecaj imaju pandemijske okolnosti, no napomenula je da one "dodatno produbljuju i inače prisutne poteškoće s kojima se žene suočavaju u ovom području". O tim smo poteškoćama, kao i o nekim zanemarenim aspektima zdravlja žena, razgovarale s našim sugovornicama. Prva od njih je Ana Vračar, aktivistkinja udruge BRID i People's Health Movementa, koja je kao primjer uzela ginekološku skrb na razini primarne zdravstvene zaštite. Kaže da je taj dio zdravstvenog sustava općenito "potkapacitiran i podfinanciran", a trebao bi zapravo biti najstabilniji.
Ana Vračar
– U mnogim gradovima je ugovoreno manje ginekoloških timova nego što je to predviđeno mrežom javne zdravstvene zaštite, što, manje tehnički rečeno, znači da ima premalo ginekologinja da bi sve žene na tim područjima mogle doći do ove vrste skrbi kada im treba. Prema izvještaju HZZO-a o stanju te mreže u prvom mjesecu ove godine, u Varaždinu su bila ugovorena tri ginekološka tima manje od onoga što bi trebalo. Na razini Grada Zagreba bilo je ugovoreno 14 timova manje od planiranog. Govoreći iz praktične perspektive, to znači da ćemo na ginekološki pregled na kojem ćemo obavljati npr. PAPA test, kod ginekologa u javnom sustavu zdravstva vrlo vjerojatno biti naručene i za više od godinu dana, što može značiti da će se promjene koje zahtijevaju brzu reakciju kasno primijetiti – objašnjava Vračar.
Činjenica jest, kaže ona, da bi primarne ginekološke ordinacije trebale biti dostupne tamo gdje je ženama najpraktičnije doći do njih, na primjer, u blizini kvarta gdje žive ili radnog mjesta.
– Trenutno to nije slučaj, tako da ako živite u Zagrebu, možda stanujete na Trešnjevci, ali je jedina ginekološka ordinacija koja će vas primiti u Dubravi. U toj situaciji ne možemo reći da vam je ginekološka skrb dostupna - osim ako si ne možete priuštiti odlazak u privatnu polikliniku, naravno - jer ćete za najjednostavniji pregled trebati odvojiti bar dva sata za putovanje javnim prijevozom, plus vrijeme pregleda, a na pregled ćete u čekaoni vjerojatno još čekati. Bolje planiranje i uređivanje te mreže je odgovornost kako ministarstva, tako i županija, odnosno Grada Zagreba, koji bi trebali zauzeti puno aktivniju ulogu u popunjavanju postojećih rupa u sustavu. Osim planiranja i organizacije, to znači i usmjeravanje više novca u ovaj dio sustava – dodaje.
Danas ginekolozi imaju u satu naručene tri ili četiri pacijentice. Ako se radi o trudnici, za nju treba puno više vremena. Znači, taj ginekolog je opterećen, onako poprilično, kaže patronažna sestra Valerija Žapčić
Valerija Žapčić, patronažna sestra i predavačica u karlovačkoj Medicinskoj školi, istaknula je slične probleme kao Vračar: nedostatak zdravstvenog osoblja u javnom zdravstvu i okretanje privatnom koje je mnogim ženama teško priuštivo.
– Ne znam uspiju li se žene upisati kod ginekologa pošto ih je manjak u sustavu. Privatnih poliklinika ima puno, a pitanje je imaju li svi novca. A puno puta je razlog neodlaska liječniku upravo to što se nema novca, radno vrijeme, linije javnog prijevoza ili dugo čekanje – rekla je Žapčić za Nadu.
– Neka je samo redovni ginekološki pregled, PAPA test i ultrazvuk, za to treba vremena. Ako je pregled takav da sam liječnik obavi svoje, a da se ne ostavi mjesta da pacijentica pita nešto, iznese još neke svoje tegobe ili traži neki savjet, onda ne možemo reći da je sve u potpunosti obavljeno. Danas ginekolozi imaju u satu naručene tri ili četiri pacijentice. Ako se radi o trudnici, za nju treba puno više vremena. Znači, taj ginekolog je opterećen, onako poprilično – nastavlja Žapčić.
Na to se nadovezuje i ono što nam je Vračar rekla – da problemi ne nastaju samo za pacijentice, već i za radnice u ginekološkim ordinacijama. One zbog prevelikog radnog opterećenja moraju pacijenticama pristupati "kao da su na traci". Jedna od najplastičnijih ilustracija trenutnog stanja u ovom dijelu zdravstvene skrbi je, kaže Vračar, "već notoran primjer kada je pacijenticama nemoguće dobiti ginekološku ordinaciju telefonom ili e-mailom".
Valerija Žapčić
– U većini slučajeva se ne radi o tome da im se nitko u ordinaciji ne želi javiti, kako je to najčešće predstavljeno, već o tome da primalja i ginekologinja jednostavno nemaju prostora u radnom vremenu da se kontinuirano javljaju, a da pritom ne zakinu pacijentice u čekaoni. Drugim riječima, ne radi se o tome da su pacijentice prezahtjevne ili da su radnice lijene. Godinama se ne radi na tome da se uvjeti rada u primarnoj ginekologiji, pogotovo kada govorimo o ordinacijama u sklopu domova zdravlja, dovedu na poštenu razinu – pojašnjava Vračar.
Prema podacima HZZO-a, u djelatnosti zdravstvene zaštite žena u 2021. godini su 1.522.124 žene bile u skrbi 277 ugovorenih ginekoloških timova u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, a 32,2 posto osiguranica je tu zdravstvenu zaštitu i iskoristilo. Isti izvor kaže da je u djelatnosti zdravstvene zaštite žena te godine radilo 28 privatnih timova te da je u tim ordinacijama ukupno 38.260 žena koristilo zdravstvenu zaštitu.
Kao patronažna sestra, Žapčić je pokrivala i gradska i ruralna područja, a kroz razgovor je istaknula neke ključne razlike. Primjećuje da je ženama iz ruralnih sredina teže dostupna zdravstvena skrb, no da u tim krajevima žene češće imaju veću podršku obitelji.
– Najbolja bi bila kombinacija oboje. Ali uvijek nešto fali. Naravno, bilo bi idealno kada bi zdravstvena skrb bila dostupnija u svim krajevima, bez obzira radi li se o ruralnom ili urbanom području. Nekad prije je i u manja mjesta ginekolog dolazio barem jednom tjedno – govori nam i dodaje da je u ruralnim područjima problem provesti nacionalne preventivne programe.
Poremećaj s prejedanjem dva puta je češći, a anoreksija i bulimija čak 10 puta češće kod žena. Što je u podlozi tih razlika prilično je složeno pitanje, kaže klinička psihologinja Sandra Nakić Radoš
S obzirom na to da je majčinstvo važan dio reproduktivnog zdravlja, a i da Žapčić predaje taj predmet u srednjoj školi, upitale smo ju kako na to gleda. Kaže da zaštita majčinstva u Hrvatskoj nije loša te da se o trudnicama dobro brine. Međutim, napomenula je da nisu svima dostupni trudnički tečajevi jer se organiziraju povremeno i ne u svim ustanovama. Uz to, istaknula je kako u patronaži, koja obuhvaća i obilazak rodilja, nedostaje "uvodni dio", odnosno upoznavanje s trudnicom i njenom okolinom prije rođenja djeteta. Kaže da je jedan od razloga slaba povezanost između ginekologa i patronažnih sestara.
S druge strane, ono o čemu nemamo često priliku slušati je koliko su reproduktivno i mentalno zdravlje povezani. Kako nam je objasnila Sandra Nakić Radoš, specijalistica kliničke psihologije, radi se o psihološkim promjenama koje prate promjene u reproduktivnim procesima, sustavu i funkcijama u svim stadijima razvoja žene, od menstruacije do menopauze.
– Neki od češćih problema reproduktivnog mentalnog zdravlja koji se javljaju, posebno u peripartalnom razdoblju, su anksioznost i depresivnost. Naime, prema našim istraživanjima, 25 posto žena opisuje porođaj kao traumatično iskustvo, 11 posto trudnica ima izražen strah od porođaja, osam posto žena ima poslijeporođajnu depresiju, a dva posto žena ima PTSP nakon porođaja. Tome se može pridodati i podatak da danas gotovo svaki šesti par pati od problema neplodnosti te se susreće s brojnim emocionalnim izazovima – kaže Nakić Radoš.
Ona je i voditeljica udruge Centar za reproduktivno mentalno zdravlje koja pruža edukaciju o različitim teškoćama mentalnog zdravlja, a njihovi psiholozi pružaju individualno savjetovanje.
– Još uvijek postoji stigma psihičkih problema i strah od traženja psihološke pomoći. Situacija se pomalo počela mijenjati otkako je izbila pandemija i u javnosti se počelo govoriti o važnosti mentalnog zdravlja. No ipak je, posebno kod majki, prisutan jaki strah da će ih okolina smatrati nesposobnima da budu majke ako potraže pomoć. Neke žene misle da nisu dobre majke ako imaju nekih teškoća ili pak strahuju da će im oduzeti djecu ako potraže pomoć. No ništa od toga nije istina – objašnjava.
Sandra Nakić Radoš
Kada smo koliko-toliko pokrili reproduktivno zdravlje kao neizostavan dio ženskog zdravlja, interesiralo nas je koji su to aspekti ženskog zdravlja koji nisu toliko direktno vezani uz reproduktivno i je li samo stvar u biologiji. Kako se povremeno može pročitati i u medijima, neke od bolesti koje češće pogađaju žene nego muškarce su multipla skleroza, lupus, celijakija, osteoporoza te rak dojke. Nakić Radoš nam kaže da u mnogim primjerima psihičkih bolesti, postoje razlike u učestalosti između žena i muškaraca.
– Primjerice, zloporaba sredstava ovisnosti učestalija je kod muškaraca, dok su depresivni i anksiozni poremećaji češći kod žena. Nadalje, što se tiče poremećaja hranjenja, poremećaj s prejedanjem dva puta je češći, a anoreksija i bulimija čak 10 puta češće kod žena. Što je u podlozi tih razlika prilično je složeno pitanje – kaže Nakić Radoš te objašnjava da u jednadžbu ulaze i psihosocijalni čimbenici.
Dobar primjer daje i istraživački centar Women’s Health Research na sveučilištu Yale. Žene su, kako navode tamošnji istraživači, izložene većem riziku od lošeg sna jer često imaju više dnevnih zadataka od muškaraca i češće su opterećene skrbništvom i brižnim radom. Također su osjetljivije na negativne učinke nedovoljnog sna, kao što su upale i poremećaji mentalnog zdravlja, koji povećavaju rizik od srčanih bolesti.
Ako gledamo globalno, kaže Vračar, već se dosta dugo govori "gender health gapu", odnosno zdravstvenim nejednakostima između žena i muškaraca, a kojeg se dosta lako može povezati s time kako su kroz povijest funkcionirala medicinska istraživanja, na istraživanje kojih bolesti se stavljalo naglasak i slično. Nimalo iznenađujuće, dodaje, veći se naglasak stavljalo na bolesti koje more muškarce. Istovremeno, muškarci su pretežito bili oni koje se istraživalo i koji su ta istraživanja i provodili.
– To može zvučati kao nešto jako apstraktno, ali u praksi može značiti, recimo, da ne znamo postoje li razlike u nuspojavama nekih lijekova između muškaraca i žena, jer su doze definirane na temelju istraživanja provedenih na muškarcima. Može značiti i da ne znamo razlikuju li se simptomi i znakovi nekih bolesti između muškaraca i žena, počevši od srčanog udara, na što upozoravaju istraživačice poput Caroline Criado Perez – kaže Vračar i dodaje da manje znamo o ženskom zdravlju nego o muškom zdravlju, jer je ovo drugo uzeto kao standard.
– I u ovom slučaju se možemo sjetiti bar jednog primjera s kojim se većina žena suoči kada traži odgovore na pitanja o tome zašto imaju posebno bolne menstruacije, ili neredovite menstruacije, ili zašto ne, kronične glavobolje, a to je da nam se kaže da će sve to proći samo od sebe kada ostanemo trudne. Još uvijek nije rijetkost dobiti takav odgovor, a to znači da ćemo na dijagnozu možda čekati mjesecima i mjesecima, nekad čak i godinama, dulje nego što bi to bio slučaj da nas se odmah ozbiljno shvati – zaključuje Vračar.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
