Priču sada već zna čitava Hrvatska: Mireli Čavajdi četiri su zagrebačke bolnice – KB Sveti Duh, KBC Sestre milosrdnice, KB Merkur, Klinika za ženske bolesti i porode KBC-a Zagreb Petrova – odbile izvršiti prekid trudnoće. Čavajda je podnijela žalbu na odluke bolnica, predala je drugostupanjskom povjerenstvu KBC-a Zagreb, a to povjerenstvo sada ima rok za odgovor do početka idućeg tjedna.
U 24. tjednu trudnoće Čavajdi je magnetskom rezonancijom na Svetom Duhu potvrđeno da fetus ima maligni tumor na mozgu zbog kojega su šanse da će preživjeti porod male (ili će se roditi s teškim oštećenjima), ali su je liječnici kojima se obratila uvjeravali da joj ne mogu pomoći jer je pobačaj nakon 10. tjedna trudnoće protuzakonit. Međutim, zakon omogućuje pobačaj i nakon 10. tjedna trudnoće onda kada postoje medicinske indikacije na temelju kojih se može očekivati da će se "dijete roditi s teškim prirođenim tjelesnim ili duševnim manama", što je ovdje slučaj. Uzalud nam zakoni, Čavajdi treba zemlja u kojoj se i provode, pa će se za rješenje uputiti u Sloveniju.
Put iz ove zemlje navodno javnog zdravstva crowdfundingom će joj financirati narod. U samo dva dana skupljeno je više od dvjesto tisuća kuna, pa iz Zaklade Solidarna najavljuju da će se prikupljeni višak sredstava iskoristiti za pomoć ostalim ženama u pokrivanju troškova osnovne zdravstvene skrbi. U ovoj zemlji navodno javnog zdravstva, takvih nam žena neće nedostajati. Pristup pobačaju u nas je u praksi često onemogućen, što zbog masovnog prizivanja na savjest, što zbog neujednačene i visoke cijene zahvata. Kako je ginekologinja Jasenka Grujić isticala u intervjuima za Novosti i Nadu, na naplatu nam dolaze i godine brisanja znanja iz obrazovanja – u programima za specijalizaciju ginekologije i porodništva pobačaj nije obrađen kako spada, a mladi liječnici i liječnice ni u praksi nemaju gdje učiti kako obavljati taj zahvat s obzirom na to da se oko 60 posto liječnika priziva na savjest. U tako udešenom zdravstvu ne čudi da je Čavajda prisiljena ići preko granice, kao i mnoge druge prije nje.
Mirela Čavajda (Foto: Screenshot/N1)
Ministar zdravstva Vili Beroš javnosti je poručio, između ostalog, da ga je smirilo jer je čuo da je Čavajdi u jednoj od bolnica kojima se obratila pružena psihološka pomoć. Zapravo joj psihološka pomoć nije pružena ni u jednoj bolnici, ali od toga je možda još spornije to što ministar Beroš ne kopča ili se pravi da ne kopča da Čavajda psihološku podršku treba zato što joj zakonom garantiranu zdravstvenu uslugu odbijaju pružiti četiri bolnice kojima dirigira njegovo ministarstvo. Nema, dakle, njega što smirivati, kada je on taj koji uznemirava.
Umjesto brige usidrene u odgovornosti prema javnome dobru i svim živim bićima ove države, Vili Beroš iskazuje brigu za fetus i poručuje javnosti da mu je "želja da pacijentica riješi za nju i njezino nerođeno dijete vrlo tešku i delikatnu situaciju"
Beroš je rekao i da je zatražio od inspekcija Ministarstva zdravstva i HZZO-a da hitno utvrde jesu li su dosadašnja postupanja bila odgovarajuća. Ako ćemo računati dosadašnju ministrovu mjeru hitnog i hitrog, desit će se nekih pet godina nakon Čavajdinog termina za porod. Prisjetimo se ovdje kako su Novosti nedavno upitale Ministarstvo zdravstva u kojoj je fazi prijedlog Zakona o pobačaju i planira li se u njemu uvođenje instituta obveznog savjetovanja. Naime, prošle su tri godine od dedlajna do kojeg smo trebali dobiti novi zakon, a jedan od većih upitnika vezanih uz njega je potencijalno uvođenje tzv. obveznog savjetovanja prije pobačaja.
Nakon dva mjeseca čekanja stigao nam je odgovor iz ministarstva u kojem se navodi kako je ministar osnovao Povjerenstvo za evaluaciju kriterija i iskustava država Europske unije koji se odnose na pravo prekida trudnoće. Dodaje se i da je zadaća povjerenstva "utvrditi i evaluirati iskustva država članica EU-a koja se odnose na pravo prekida trudnoće te svojom analizom olakšati izradu prijedloga stručne podloge za pripremu zakonske regulative". To je isto povjerenstvo Beroš medijima spominjao prije dvije godine, samo je tada kazao da je ono provelo usporedbu Hrvatske s drugim državama i donijelo zaključke koji će doprinijeti prilikom izrade novog zakona. Iz friškog odgovora ministarstva ispada da smo upali u pokvareni stroj za vremensko putovanje, prekrojili prošlost u krnju budućnost. Oko toga se u ministarstvu ne uzrujavaju – da ih imalo tangira, vodili bi barem računa o pisanju dosljednih medijskih priopćenja.
Umjesto brige usidrene u odgovornosti prema javnome dobru i svim živim bićima ove države, ministar Beroš iskazuje brigu za fetus i poručuje javnosti da mu je "želja da pacijentica riješi za nju i njezino nerođeno dijete vrlo tešku i delikatnu situaciju". Nema neke razlike između izjava Beroša i Željke Markić koja je na nedavnom Hodu za život u Varaždinu poručila da joj je "jako žao što je gospođa suočena s tako teškom životnom situacijom kao što je bolest djeteta" i dodala da se "treba učiniti sve što je moguće da se pomogne njezinu sinu Grgi da dostojanstveno proživi onaj dio života koji ima pred sobom, a njoj se treba pružiti sva podrška na koju ima pravo".
Ministar koji uznemirava – Vili Beroš (Foto: Goran Stanzl/PIXSELL)
"Grga, Grga, Grga", ponavljala je kao nekakva silno empatična papiga Markić, da nam se jasno svima ureže u glave ime fetusa kojemu svi moramo pomoći na sve moguće načine osim na onaj koji opetovano traži žena koja ga nosi u svom tijelu. Čavajdu se sada sa svih strana granatira imenom njenog fetusa, kao da joj treba još koji podsjetnik na budućnost na koju je računala (nadjenula mu je ime s razlogom), a koja neće biti onakva kakvoj se nadala. Priča se, uvijek iznova, centrira oko egzistencije fetusa, a žene i njihovu egzistenciju tura se nastranu, ušutkava, razvlači, posramljuje, ranjava, ugrožava. Tjera ih se da čitaju i slušaju o "čudesnim bebama" koje su težile minus grame i rodile se prije nego što su začete, ali su ipak preživjele, da se inspiriraju trudnicama koje su dvadeset puta skoro umrle pri porodu, ali dvadeset i prvi je bio spektakularan i vrijedan svakog bliskog susreta sa smrću.
Kada je svojedobno Ivana Ninčević-Lesandrić u Saboru iznijela svoje iskustvo kiretaže rađene "na živo", Plenković je tipkao na mobitel, Jandroković dobacio kako "iznosi svoju intimu", a Kujundžić na svjedočanstvo odmahnuo rukom
Kada smo prije dva mjeseca nazvali bolnice koje, prema ranijim novinarskim istraživanjima, ilegalno prakticiraju neki oblik savjetovanja uoči pobačaja, predstavivši se kao pacijentice, iz Vinkovaca su nam poručili da se oko pobačaja dogovara "sa šefom uživo", a u Kninu održali dulju propovijed o Bogu, Majki Terezi i pravu svakog fetusa na život. Tražiti sigurnost od ovakvog sustava koji kontinuirano proizvodi (i računa na) nesigurnost za ženska tijela, egzistenciju i slobodu, maltene je nemoguća misija. Narativ koji se bavi samo sigurnošću i nesigurnošću politički je promašen, njime se ne postiže ništa, oštricom treba rezati po sustavu, po čvrstom i isprepletenom korijenju patrijarhata i kapitalizma, po politici koja nikoga ne predstavlja, osim koncepata menadžeriranja, administriranja i legalističkog mlaćenja prazne slame.
"Ovo nije političko, nego zdravstveno pitanje", poručuje ovih dana premijer Andrej Plenković. Kada je prije nekoliko godina Ivana Ninčević-Lesandrić u Saboru iznijela svoje iskustvo spontanog pobačaja u trećem mjesecu trudnoće prilikom kojeg joj je kiretaža rađena "na živo" (što je opisala kao najgorih trideset minuta svojeg života), premijer Plenković je tipkao na mobitel, Gordan Jandroković joj je dobacio kako "iznosi svoju intimu", a tadašnji ministar zdravstva Milan Kujundžić rekao da se u hrvatskim bolnicama ne radi na takav način, odmahnuvši rukom na izneseno svjedočanstvo.
Zastat ćemo na tren s navedenim ponašanjima trojice političara i skrenuti pažnju na jednu intrigantnu distinkciju u hrvatskom jeziku. Šonjin "Rječnik hrvatskoga jezika" imenici "bol" u muškome rodu pridaje konkretno značenje, a u ženskome rodu apstraktno. Anićev "Rječnik hrvatskoga jezika" navodi da je muški "bol" određen kao osjet tjelesne patnje i trpljenja (snažni bol), a ženska "bol" kao osjećaj duhovne patnje i trpljenja (jaka bol, teške, duševne boli). "Školski rječnik hrvatskoga jezika" muški rod određuje kao tjelesnu patnju ili neugodan osjećaj koji nastaje kao posljedica ozljede ili bolesti (bolovi u želucu), a ženski rod kao osjećaj patnje (ljubavne boli).
Neka nam ta distinkcija posluži kao dobra ilustracija, jer što je povijest naših društava nego povijest kazivanja ženama kako je njihova bol sporedna, neopipljiva, pretjerana, onkraj racionalnog, u području "duše", u pejzažu razbacanih i neuravnoteženih emocija, ruku pod ruku s histerijom. Pa onda o njoj trebaju šutjeti i trpjeti, a što više trpiš, to si bolja žena, žena stijena na kojoj svoj dom grade i Sveti Petri i Sveti Duhovi, veliki muškarci, velebna crkva, veličanstvena nacija. Ako ne šutiš, kritičari su spremni brzo dobaciti da si luda feministkinja koja samo malo prakticira psihoterapiju u osobne svrhe – ne radi se tu o širem političkom radu, o nečemu u što bi se i drugi trebali uključiti, nad čime bi se trebali ozbiljno zamisliti.
S lanjskog prosvjeda protiv Hoda za život u Zagrebu (Foto: Marko Lukunić/PIXSELL)
Srećom pa je dovoljno onih koje se na takve kritičare nisu obazirale, uvažavala ih službena povijest kao službene feministkinje ili ne. Riskirajući živote pred silama raznih političara, poglavnika, popova i primarijusa, žene su se organizirale i jedna drugoj pomagale, i zbog toga redovno gubile glave. Od baba koje su u prošlom stoljeću po poljima Ravnih kotara i Dalmatinske zagore pomagale mlađim ženama da pobace pa onda skupa krvave nastavljale kopati vinograde, do žena koje se u Zagrebu odvlačilo u kaznionice i strijeljalo jer su pokušale pomoći onima koje su doktori od sebe tjerali. I što je onda sve to negoli prvoklasno političko pitanje. Pod "nepristranošću" i "stručnošću" koju zazivaju Plenković, Beroš, voditelji bolnica i razne stručne komisije uporno nam se prodavala i prodaje politika koja jasno, dosljedno i sveobuhvatno ugrožava i tlači žene. I zbog toga su žene ljute, a ne zato što su žene pa su ljute.
U nas je danas, srećom, sve manje onih kojima se takva politika može tek tako prodati. U četvrtak – kada će u Saboru gostovati govornik iz Vatikana – u 18 sati održat će se na glavnom zagrebačkom trgu prosvjed protiv uništavanja javnog zdravstva i ugrožavanja zdravlja žena, koji zajedno organiziraju različite feminističke inicijative. Prosvjedovat će se istoga dana i u više drugih gradova diljem zemlje – za jednakost, za slobodu, za drugačiji i pošteniji sistem.
A takvoga neće biti dok se priziv savjesti u potpunosti ne ukine, dok nam seks ne postane više od metode oplođivanja, dok nam glavna glasnogovornica žena ne prestane biti Gospa, dok sve bolnice u zemlji ne počnu izvoditi pobačaj u regularnom radnom okruženju (a ne metodom outsourcinga), dok ne prekrižimo outsourcing generalno, dok pobačaj ne bude besplatan, dok javno zdravstvo zaista ne bude narodno, a ne komercijalno-projektno, dok radnička prava ne budu više od slova na papiru koja malo tko čita, dok mlade radnice i radnici ne prestanu biti masovno upogonjeni u rad na određeno vrijeme, dok penzija ne bude više od izbora između skupljanja boca ili nastavka radne karijere, dok nam skrb, briga za nemoćne i kućanski rad ne postanu svima zajednički i društveno dijeljeni, dok osobe s invaliditetom ne prestanu biti najteže zapošljiva kategorija nezaposlenih i u posebnom riziku od siromaštva, dok mediji ne prestanu pisati o romantičnim šamarima, ubojstvima iz ljubavi i zasluženim silovanjima, dok nam nasilje, bilo ono u formi pendreka, otkaza, povećanih režija ili odbijene zdravstvene usluge, ne prestane biti jedini odgovor na sve.
